DUBOKA SAMOĆA KAKVU SVIJET VIDIO NIJE

Pitao me netko, «Da li si poslije susrela svoju školsku, davno zaboravljenu prijateljicu. Onu sa kojom si bila tako nerazdvojna?»

Taman sam prelazila cestu, kada mi se obratio netko poznatog lica, koji tada nisam mogla prizvati u tom trenu, svijesti.

«Jesam, bila sam u školi i tamo sam srela najbolju frendicu koju ni dan danas ne mogu prežaliti. Nekad davno htjela sam da idemo negdje ali nismo i to me koštalo života.»

Utonula sam u rijeku misli beskrajnih ko nebo koje sviće, a polijeće kao ptica šarena, kao nekada davno zemlja snova, a lepršava kao sumaglica godine 1800i neke kad još ni rođeni nismo bili a svakako o smrti nismo ni počeli da razmišljamo. Tad sam još znala i umjela da ljubim jer čitav svijet je bio nedodirljiv i sjajan kao vreća bombona koja krije okuse karamela  nugat punjenja ili voćni. Nikad ne znaš kojega ćeš tako slasnog da uzmeš  a prijeći ćeš u stanje omamljenosti kao nikad prije. Kako je samo ljudska ruka umjela da izmisli nešto tako slasno pitam se ja, gledajući u ptice koje u svojoj mirnoj dokolici prelijeću nebom plavetnim kao nikad do tada. Nekad davno dok nije bilo ni svijeta ni vijeka,dok još prvi čovjek nije kročio zemaljskom stazom ,ono je moglo biti tako nevino plavo, tek stvoreno, tek rođeno i čisto kako samo tek rođeni mogu da budu. Tako sam i ja sad gledala u to nebo i pitala se , pa kada sam ja mogla u svom tako kratkom životu biti nazočna ovoj suštoj ljepoti koja se rađa jednom u vijeku i ostaje nam kao trajan znak nepomutnje,nepatvorenosti i svježine,dok ga ljudska ruka i misao nisu pomutili do tamno sive ako ne i crne kako to vidimo. Nebo tako daleko, a blisko po pitanju duše i srca željela sam dotaći iako je uzmicalo kao što mi je uzmicao čitav život taj osjećaj koji sam u jedno nedjeljno jutro kao sasvim mala  osjetila.Vjerojatno to i jest pruženo samo malim ,nevidljivim osobama dok se na njih još nije sručio metalni okus ovog svijeta svom svojom težinom kao opomena za sutra. To su mogli samo maleni da dožive , divan osjećaj rađanja života,blještavog kao nikad do tada.

Krenula sam dalje. Gledajući u spokojno plavetnilo neba, vraćala sam se na površinu mog života. Prožimali su me osjećaji radi kojih mi se vrtilo u glavi.

 ...

Kristina Zolota