Prije tri godine sam napisala projekt o nasilju u školama I kako spriječiti nasilje u školama...  I sama sam kao dijete prošla nasilje u školi, a to je bilo prije više od 15 godina, kad je počeo rat I kad je agresija postala učestali oblik ponašanja među vršnjacima.

Tako nekako u to vrijeme s početkom rata, djeca isfrustrirana odlascima očeva na bojište I žalosnim majkama, počela su pokazivati sve veće oblike agresivnog ponašanja prema vršnjacima.

U mojem razredu je bila šačica "popularne" agresivne djece, koja je maltretirala manje popularne vršnjake. Manje popularni vršnjaci su redom bili oni slabijeg imovinskog stanja ( nije to uvijek bio slučaj, ako bi dijete slabijeg imovinskog stanja bilo odgojeno da bude samopouzdano, jako i da se također zna braniti u školi, agresivnim ponašanjem).

Moji roditelji nisu bili slabijeg imovinskog stanja, već srednji sloj, ali su me odgojili na način da sve ljude uzimam za svoje dobre prijatelje I kao dobre ljude I osobe. Što je u stvarnosti najčešće dubokim razlogom razočaranja. Koliko god bilo ljepše živjeti u uvjerenju da su svi ljudi dobri, prava istina je da su ljudi puno češće sebični I da je lako izazvati njihovu zloću, ako im se "stane na žulj" u nekom pogledu. Ja tog baš I nisam bila svjesna, ali su me učili da se djevojka mora ponašati lijepo, nježno, kao prava djevojka, a I sama sam bila nježnija, emotivnija osoba I nisam imala neko samopouzdanje, niti sam se htjela agresivno braniti, ako bi me netko napao. Više bih reagirala šokom I povlačenjem, što je potom bilo takvim ljudima još veći razlog da me napadaju I izazovu moju reakciju. A moje reakcije nije izostajalo. Uvijek bih reagirala ili plačom ili tugom ili nekim drugim osjećajem, što je najveći izvor užitka onima koji vole maltretirati druge. Nisam se znala svađati ili agresivno napadati ( toliko drukčije od mene sad :)), nego sam htjela živjeti u miru I dobru sa svima, ali, na žalost ljudska priroda to često ne dozvoljava. To sam spoznala još tad, kao dijete.

Nesigurna djeca, bez samopouzdanja, ona koja su bila odgojena na način da su im svi prijatelji,  da ne misle o sebi sve naj, naj i da se agresivno ne brane na svaki pokušaj šale ili zafrkancije, uglavnom su bila potisnuta u drugi plan, a često su bila I predmetom sprdnje. Pogotovo ako se na njima vidjelo da ih pogađa agresivni, loš humor. Nepopularni su bili I "štreberi", te svi oni kojima je bilo stalo do ocjena. ( imala sam I taj problem, da su mi ocjene tad bile najvažnije.) U normalnom svijetu to ne bi trebao biti problem, budući najbolji đaci, većinom upišu najbolje srednje škole I fakultete, ali tad je to bio veliki izvor sramote, da si neki "štreber".

Uglavnom, htjela sam navesti kako je prije 16,17 godina postojao oblik iskazivanja mržnje prema vršnjacima, zvan jednostavnom riječi - Bullying. Danas je sve gore? Zašto? Zato jer, ako 90-ih godina, kad smo još uvijek bili socijalno društvo, tek izvedeno iz socijalističke države I društvena svijest je bila još vrlo jaka, kao I svijest o moralu, pa su ipak djeca agresivnim ponašanjem maltretirala I omalovažavala slabiju djecu u društvu, a danas živimo u društvu gdje je svaki oblik svijesti o moralu i poštenju potisnut, a novac je postalo legitiman razlog da se čini što god se želi. Čak to više nije ni sporno da netko radi novca čini sve živo, što mu padne na pamet i čak bi to mi normalni ljudi trebali i razumjeti i imati opravdanja za to.

Često gledamo suđenje političarima koji su uništili neku tvornicu ili pokrali milijune kuna iz te tvornice I sad su bogataši. Neki bivaju optuženi, a neki pod legalnom maskom se I dalje slobodno šeću I čak su I poštivani radi "uspjeha". Ovo društvo je postalo poprilično bezdušno I mnogim ljudima je novac sve. Djeca su prepuštena ulici I televiziji koja pušta svašta u svojem programu, a najmanje obrazovnog sadržaja. Najčešće emisije su o crnoj kronici, tko je koga ubio, tako da mladi ljudi puno češće mogu čuti da je netko nekog ubio ili pretukao , nego da je netko učinio neko herojsko djelo, radi kojeg smo ponosni što smo pripadnici ljudskog roda. 

Često čujemo I to da su vršnjaci prebili neko dijete ili mu učinili loše iz nekog apsurdnog razloga, a koliko se tog tek zbiva u školama, bez da dođe do novina I vijesti. Svaki dan nebrojeno mnogo toga. U toj situaciji sam ja napravila jedan projekt za suzbijanje nasilja u školama. Projekt je bio baziran na dobrim I iskušanim metodama s zapada. Taj projekt sam odnijela u ministarstvo obrazovanja, željna ne neke zarade , niti bilo čega vezanog za "vlastitu slavu; već samo iz želje da se kroz moje osobno iskustvo I kroz moje skupljanje podataka, činjenica I metoda vezanih za nasilje I agresiju, dođe do nekog rješenja u školama , pa da se poradi na tome da se bullying smanji. I da manje djece izlazi istraumatizirano nasiljem u školama, a poslije od njih nastaju ljudi kojima je teško živjeti u zajednici, kad su upoznali ljude u njihovom najgorem obliku ponašanja. Primila me osoba zadužena za ta pitanja, neki gospodin Oršulić I rekao mi ni manje, ni više, da je on radio kao direktor u školi I da "Bullying ne postoji". Jedna osoba zadužena za rad na sektoru nasilja u školama, uopće ne vjeruje da njega ima I da postoji.

Što bi vi na tu neupućenost rekli I tko danas biva postavljen na rukovodeća mjesta u našoj državi? Ljudima kojima je do te mjere dobro da uopće nisu ni svjesni realnosti današnjeg društva I što se zbiva po školama! Taj čovjek je mene 20 minuta na nasilan način uvjeravao da nikad nije ni čuo za bullying I da ako je tog I bilo prije 16,17 godina kad sam ja bila u školi da ga danas više nema. Što je u proturječju s događajima u kojima slušamo kroz medije, kako je neko dijete bilo maltretirano, izživljavalo se na njemu samo zato jer se krivo zove ili je krive nacionalnosti, te krive spolne orijentacije ili I zbog nekih puno manjih razloga.

Danas je nasilje postalo sasvim uobičajen oblik ponašanja, pa ako stariji ljudi često inkliniraju nasilju, jer ne znaju na miran način objasniti nekom nešto ili doći do nekog zajedničkog rješenja i služe se nasiljem, pa kako to ne bi činila djeca? Moj projekt vezan za nasilje u školama nije prošao ( čak nije bio ni razmotren, jer ga uvaženi gospodin nije ni pročitao). Samo mi je rekao da ministarstvo nema viška par milijuna kuna godišnje da se nešto poduzme po tom pitanju. Nema viška za djecu, ali ima viška za graditi velebne sportske građevine, koje se koriste jednom godišnje za neki sportski događaj ( a kojima djeca ne mogu ni primirišati) ili ima novaca za gradnju svega I svačega, što I nije toliko potrebno, ali nema se novca da se pomogne djeci da od njih danas sutra postanu pravi I moralni građani, koji imaju jak moral u sebi I koji se povode onom poslovicom " Ne učini drugom ono što ne bi htio da  drugi učini tebi."

Novci potrebni da se u škole postavi jedan do dva stručnjaka koji će utjecati da se djeca kroz razne aktivnosti I razgovore zbliže, za to se nema novaca I to nije bitno. Lakše je takvoj gospodi samima sebi mazati oči, da ako su oni zadovoljni I zbrinuti da je i svima drugima sjajno. Na žalost, istina je jako daleko. Kad bi se gospoda jednom godišnje prošetala po školama, uvidjela bi da je novac puno potrebnije ulagati u djecu i njihovu orijentaciju i snalaženje u životu, djecu koja su budućnost Hrvatske, nego u neku zgradurinu, velebnu sportsku građevini potrebnu samo nekolicini i povremeno.