Kad mi je bilo 12 godina, obožavala sam New Kids on the Block. ( koji su se usput ponovno okupili i najsretnija sam na svijetu zbog toga). S prijateljicama sam pričala o njima satima, o obožavanom Joeyu, Donnieu i ostalima. O njihovoj glazbi. Kako ćemo se udati za njih. :) Svijet je tad bio jedno predivno mjesto. Na žalost, kad sam upala u tinejđersko razdoblje, sve se tim curama počelo vrtiti oko dečki. I to oko dečki koji su naravno bili prepuni mana i milijun puta nesavršeniji od jednog predivnog Joeya, lijepog kao slika koji je usput imao i slavujski glas. Onda je čovjek hodao s nekim dečkima i mnoge od tih veza su bile čista mučenja. Problemi, agresija, pasivnost, gnjavaža, ovo, ono.. Meni nije jasno, radi čega se djevojka i u nekim godinama ne može vratiti u to doba, obožavati nekog sa slike i baš ju briga. Muški su prekomplicirani na žalost, da bi me usrećili.. Radi čega ne mogu živjeti u svom svijetu s New Kidsima i to bi bilo prečudno, nego moram imati neki svoj svijet s nekim muškarcem, koji niti je nešto posebno, niti mi previše ne paše, niti sam u ikojem trenutku tako sretna, kao u jednom jedinom danu kad sam slušala NKOTB? Naravno, to je onda totalno čudno, bolesno, nenormalno i ti nisi normalna osoba. Puno je normalnije napraviti dijete s nekim manijakom koji te tuče i vara na svakom koraku, nego živjeti u lijepom iluzornom svijetu, gdje te njihova preslatka ličeka nevino i romantično gledaju i ti se osjećaš kao da te razumiju i da su ti potpora. Ali ne, ti moraš biti s nekim likovima, koji glume macho, nemaju veze s romantikom i krajnji iskaz nježnosti im je nazvati te "moja kuja" ili poslati poruku na mobitel i slično.. Zašto muškarci nisu malo više slični NKOTB, jer bi ja htjela živjeti u takvom svijetu, u kojem se osjećam nježno, zaštićeno i sretno, a ne u svijetu gdje samo čekam kad će mi netko reći neku odurnu bezdušnu stvar ili uvredu. Ja želim živjeti u NKOTB svijetu i da me baš briga za ove bezosjećajne i grube muškarce naokolo.. Želim ih i dalje obožavati sa slike i vjerovati kako ću jednog dana naći nekog tako lijepog, dobrog, nježnog i romantičnog kao Joey, s kim ću biti istinski sretna, ispunjena i zadovoljna. Želim se osjećati kao da je život igra i da je svaki dan zabava s nekim tko ti odgovara po svojim osobinama i tko je tu samo radi tebe. Kao što su za nas samo tu bili NKOTB tad. A mi fanovi smo tu bili radi njih. Oni su nam dali sebe, nama fanovima i mi smo mogli uživati u njima koliko smo god htjele. Danas ti rijetko koji dečko ili muškarac da sebe, kao što su NKOTB dali sebe nama. Većina je zaposlena, većina ima "pametnija i ozbiljnija" posla i većina ne shvaća život kao igru, kao što su to shvaćali oni - naša najbolja grupa i naši najbolji dečki koje smo tad imale. Ja sam bila najsretnija tada, a da li ću ikad biti tako sretna s nekim stvarnim muškarcem od krvi i mesa, pitam se, pitam, jer većina od njih ne posjeduje nijednu osobinu koja me tad toliko privukla NKOTB. Koliko god bila naivna, u toj naivnosti sam bila stvarno sretna, dok sam u ovoj realnosti nesretna. U realnosti gdje mane muškaraca, puno više natkriljuju njihove vrline - I TO JE NORMALNO..

Zašto je nenormalno živjeti i s mnogo više godina u svijetu u kojem sam bila najviše sretna. NKOTB svijetu. Svijetu punom igre, ljubavi, romantike, nježnosti i zabave i to samo radi nas. Nas djevojaka. Možda takvi muškarci ne postoje, a možda sam jednostavno nailazila na posve krive i trebam čekati stvarnog Joeya! Kad sam imala 12 i kad je bilo u redu u potpunosti se posvetiti sebi, a onda od 18-e nadalje se moraš posvetiti nekom i dati sebe nekom tko te nimalo ne zaslužuje- Ničim.