Da li je žena uvijek žrtva?

Ok, ne bih se baš nazvala nekom gorljivom feministicom. Kad je u pitanju pravo i pravda, ne stajem svaki put odmah uz ženu. Više bih se nazvala borcem za prava čovječanstva, borcem za pravo i pravdu, da su svi ljudi jednako vrijedni, te bi stoga trebali imati jednake startne pozicije. Kako se ponekad borim za pravo žene, tako mogu priznati, da je žena nekad ta, koja može biti agresor, a muškarac žrtva.

U današnjem svijetu, sve je moguće i granice gotovo da i ne postoje. Kao što nisam od onih žena, koje muškarce gledaju s toliko obožavanja ( a s tim se moraju složiti i muškarci, ponekad, potpuno neutemeljenim), pa su na njihovoj strani apsolutno uvijek i smatraju da je "muškarac puno pametniji, bolji, jači, sposobniji od žene". Tako nisam niti od onih koje smatraju "da je žena uvijek žrtva ,sve su žene "divne, krasne, nedužne žrtve i anđeli" i jedino muškarac može biti kriv, u nekom odnosu. A ima žena koje imaju upravo takvo mišljenje i sebe doživljavaju kao svetice, nepogrešive, a drugi su svi krivci, koji moraju biti kažnjeni, ako se pačaju u njihovu nepogrešivost ili im na neki način slučajno nekom sitnicom naškode.  

U svojih dosta godina, točnije uskoro 49, imala sam prilike upoznati zločeste i pokvarene muškarce, jednako kao i žene. Nikad to nije bilo rezervirano samo za jedan spol. Tako da nikada neću generalizirati i zaključivati na osnovi spola tko je kriv. Vrlo dobro znam, a imam sreću imati i jednog takvog doma, da postoje drukčiji muškarci- dobri, odani , nježni ženama koje vole, samo se na žalost o njima nikada ne piše. Oni, na žalost, nikada neće završiti u nekim našim novinama, budući novinama nije zabavno pisati o muškarcu ocu koji uz posao odgaja svoje troje djece, radi po kući, sprema, trudi se oko  žene, izvodi ju na večeru i donosi cvijeće. To novinama  nikada neće biti zabavno, budući one traže samo "dramatiku, akciju, senzacionalizam", a to mogu naći samo u bolesnim, čudnim pričama, crnoj kronici, ili nečemu nad čim se zgražamo. Budući su naši novinari fiksirani na bolesnike i sadiste, poslije će se na žalost naći dosta mladih dečkića, koji nemaju neki smisao u životu, ali kroz nasilje mogu završiti  u vijestima, te se ne moramo čuditi kad ta djeca krenu lošim putem, budući netko od 17 godina još nema razvijen moralni sustav ( ugrađen), pogotovo ne samo od sebe! Ako dječak od 17 godina oko sebe vidi samo zla, čak je pitanje, zašto se više djece ne okreće tom putu, a ne zašto manje. Nakon što netko krene lošim putem naše novinice opet naveliko pišu o njemu, zgražaju se nad tim djetetom i misle kako mu je zlo "urođeno". A ne pitaju se, da li su i sami svim tim lošim vijestima, na nestabilnu djecu utjecali i sami ih pomalo okrenuli k tom putu. Svoju odgovornost u tom ne vide.  Nekima od te djece je čak i cool završiti u novinama radi nečega delikventnog. Kreću tim putem jer si kažu "jednom se živi, a oni isto žele biti u novinama, makar na kratko i osjetiti da postoje, budući je društvo samo po sebi vrlo ignorantsko".  Mi, tada za tu djecu teret odgovornosti prebacujemo kao lopticu - kriv je kapitalizam, kriv je materijalizam, krivi su roditelji, kriva je škola, krivi su prijatelji. A ja bih to nazvala ovako - krivo je čitavo društvo. I njegova nebriga i bezosjećajnost.

Što se tiče pak žena zlostavljača, ne vjerujem da je žena uvijek žrtva, budući sam upoznala jako mnogo žena zmajeva ( kao i svi od nas) za koje ne znam da li je za to kriva ova surovost današnjeg svijeta da su postale takve ili su od djetinjstva uvijek tome bile sklone i imaju urođenu sklonost. Točan odgovor ne znam. Upoznala sam mnogo žena, koje su me razočarale, mnogo bahatih "žena zmajeva", osjetila da žene vrlo lako i dobro mogu zlostavljati, ako ne fizički, onda psihički , tako da su priče da je "žena uvijek žrtva" priče za malu djecu. Ima žena koje u svojoj psihi imaju takvu tendenciju ka psihičkom zlostavljanu, da bi se i grof De Sade postidio svojih djela i rekao - da to to njegovo onda i nije bilo "baš nešto". I da on nije tako opak frajer, kakvim se čini. Ne sviđa mi se što većina naših listova u svim slučajevima staje na stranu žene. Zašto? Zato jer žena, nije baš uvijek žrtva. Nekad zna biti i napadač i to gadan napadač, koji te zna totalno uništiti svoju žrtvu. Ima takvih žena mnogo, a danas ih zbog okruženja u kojem živimo ima velik broj. Žena koje nemaju moral, koje su sklone nepotizmu i kriminalnim djelima, jednako kao i muškarci. Doduše, još uvijek u mnogo manjem broju nego muškaraca - to priznajem. Ako pak ne kriminalu, mnoge žene su sklone bahaćenju, umišljenosti, živčanosti, spuštanju, a poznajemo mnogo takvih žena u svojoj okolini i većina poznaje barem jednu takvu ženu.

Nakon što sam upoznala "mamu Lambert", ženu,koja je skupa sa vlastitim sinom , štoviše na svoju inicijativu zatukla njegovu nevjenčanu suprugu, promijenila su mi se neka temeljna mišljenja o ženama, kao ženama koje fizičko zlostavljanje ne poznaju. Tada sam shvatila da žene nisu uvijek samo psihički zlostavljači, nego su ponekad i fizički. Majka Lambert - nema srce, a ima još takvih žena, do čijeg se srca ne može doći. ( nisu samo muškarci rezervirani za nedostatak empatije.) 

Već u razredu postoji ogroman broj djevojčica koje se služe verbalnim zlostavljanjem i često su glavni inicijatori za nečije izoliranje, izrugivanje i ignoriranje, a dječaci su često njihovo oružje zla - njihovi izvršitelji. Pa dječaci tuku, mlate, prijete. Ono što djevojčicama "nije svojstveno" (za razliku od mame Albert), u najvećem broju slučajeva. 

Također postoji veliki broj nemoralnih žena, koje se služe svakakvih sredstvima da uspiju u poslu i sklone su "gaziti po ljudskim leševima". Hrvatska možda još uvijek teži nekoj slici - žene, majke, kućanice, poštene majke koja radi, ali nisu sve žene takve, budući smo sve sličniji Americi, a kako tamo postoji ogroman broj "žena karijeristica", koje gaze preko ljudskih leševa bez da trepnu, na to sve više možemo nabasati i ovdje. U poslu danas postoji ogroman broj žena, koje ne pokazuju nikakve emocija i mogu se uistinu nazvati bezosjećajnima i hladnim,te bez želje da ikome pomognu. ( Što je nekad bilo rezervirano samo za muškarce). Samodopadnih, egocentričnih žena, koje misle da su vrijednije od drugih, pa im nije problem, niti zlostavljati, ako ne fizički, onda psihički. A to je također, nekada u poslu bilo svojstveno samo muškarcima. Danas se uloge očito mijenjaju. 

Malo smo okrenuli ploču od muškog zlostavljanja u pravcu ženskog i ženama zlostavljačicama, koje se uporno ignorira, ali postoje. Iako vjerujem da je danas još uvijek mnogo veći broj muškaraca koji zlostavljaju, tuku, umlaćuju, svoje žene, nego obrnuto, ali ipak - od kolijevke, preko dječjeg doba, do zrelosti,postoji jedan broj djevojčica sklonih psihičkom zlostavljanju, a to je vidljivo već u razredu i školi. A te djevojčice znaju biti nevjerojatno okrutne. I ne postoji niti jedan jedini opravdani razlog, zašto bi se njima išlo na ruku, zašto bi se "shvatilo" to što čine i zašto bi se opravdala njihova djela, jer one su iste kao muški zlostavljači, samo su u drukčijem tijelu.

Lina Delač