Metamorfoza 08-08-09

Dakle, sve, ali baš sve sam mogla očekivati, ali da ću se jednog jutra probuditi kao glista u nekom smrdljivom kokošinjcu, to doista ni u najluđim snovima ne bih mogla zamisliti. Nisam bila ni svjesna u prvi trenutak o čemu se radi, a već sam se našla u kljunu nekakve odvratne divovske životinje i dok sam se pokušavala izmigoljiti iz njezina kljuna, shvatila sam da se radi o sasvim normalnoj kokoški, a jedino što je bilo nenormalno-bila sam ja. Moj  jedini životni cilj u toj sekundi bio je pobjeći i spasiti glavu, ako je mi gliste uopće imamo. Nikada nisam razmišljala gdje glistama počinje glava, a gdje rep, ali to je bilo nevažno u ovom trenutku. Sreću mi je donio jedan običan pijetao koji se baš u tom trenutku odlučio nešto tamo raditi na kokoški, valjda dvorišnoj kurtizani, a ona od iznenađenja ili možda uzbuđenja, vrag bi znao što je u kokošjim glavama, ispustila me iz kljuna i počela se zanimati za neku sasvim drugu akciju.

 Tek kad sam tresnula o zemlju, bilo mi je jasno da moram spasiti tu nazovi glavu, kako god znam, inače ću završiti među da prostite govnima jedne kokoške, a to uz sva poniženja koja su mi se našla u mozgu u zadnjih par minuta, ne znam kako bih preživjela. Vjerojatno bih postala i sama govno, a kad to usporedim s glistom, može se još i reći da sam solidno prošla. Uvukla sam se u nekakav kutak ispod nečeg smrdljivog i počela puniti želudac.. Sinoć sam sasvim normalno legla u krevet, pogledala po tko zna koji put film «Sirove strasti», iz sasvim banalnog razloga  zato što uvijek zaboravim kraj svakog filma. Koliko se sjećam, san je bio dosta živopisan kao i obično - cijeli film u nepoznatim prostorima s ljudima koje poznajem, ali i onima koje nikada nisam vidjela. Ponekad mi je žao što ne mogu svoj mozak priključiti na nekakvu kameru koja bi snimala moje snove jer Spilberg i ostala kompanija ne bi mi bila ni do koljena.

I dok sam se u mislima šunjala po svojim snovima,  u ovom odvratnom kokošinjcu pojavio se novi lik. Ajme, koliki je iz ove moje jadne perspektive! Nisam mu ni do čizme. Pa ipak to je samo čovjek-toliko me sjećanja ipak nisu napustila. Izveo je takav skok usred kokošinjca da su kokoške  počele letjeti na sve strane, a pijetao se tako rastužio da sam pomislila kako će izvršiti harakiri. U ruci je držao nekakvu vrećicu koja mi nije slutila na dobro. Počeo je pipkati moje skrovište, a onda kad je napipao nešto mekano, posegnuo je rukom za moj rep i nisam stigla ni vrisnuti jer nisam znala kako se to radi glistinskim jezikom, a već sam se našla u onoj vrećici u kojoj su bile još četiri gliste. Pretpostavljala sam da nešto pričaju, ali ja nisam znala njihov jezik i samo sam čula čovjeka koji je promrmljao- Bit će ribe! Možda mojim sustanarima u plastičnoj vrećici nije bilo jasno o čemu se radi, ali ja sam savršeno znala da po svemu sudeći moja daljnja sudbina jest da budem mamac za pecanje, što mi se nikako nije svidjelo.

 Počela sam smišljati planove za spas, ali sve se odvijalo nekako ubrzano. Čovac nas je strpao u neki otrcani ruksak, sjeo na svoj bicikl, opskrbljen svim potrebnim za pecanje i dok smo se mi truckale, izvijale, ispreplitale i nazovimo to družile na neki čudan način, on je pjevuckao neku pjesmicu samo njemu razumljivu. Da sam znala gdje su mi uši, vjerojatno bih ih začepila, ali to je bilo nemoguće jer ogledajući se, nisam pronašla ni ruke da obavim tu radnju. Katastrofa.

Stigosmo do nekakve obale i nekakve vode. Naš neprijatelj lijepo se smjestio u pozu pecača i onako za zagrijavanje dobrano potegnuo iz boce s rakijom. Moj plan je bio na klimavim nogama, ako gliste uopće mogu koristiti tu sintagmu jer nemaju noge, ali, mislila sam - bolje ikakav plan, nego nikakav. Ostali moji suputnici vjerojatno su razmišljali svojim glistačkim načinom, ali ja sam zadržala čovječje razmišljanje i namjeravala sam ostati zadnji mamac pod svaku cijenu. U prvom slučaju to mi je uspjelo. Sreća da je bila magla pa tip baš nije dobro ni vidio, iako sam možda bila najdeblji mamac, nažalost. Pecanje mu baš nešto nije išlo pa je svoju pecačku tugu malo-malo zalijevao rakijicom, misleći valjda da će mu ona razbistriti vid jer magla je bila sve gušća.

 Ja sam umišljala kako ni ribe u vodi ne vide ništa pa ova avantura možda završi na odustajanju  dobro već pripitog pecača. I taman sam pomislila kako će odustati, kada on ljutito izvadi onu prvu jadnu glistu- žrtvu, baci je u vodu i nešto opsova. Počeo je pakirati stvari za povratak, početno veselje bilo mu je potpuno uništeno, ali onda mu vrag nije dao mira i kako bi se na nekom iskalio, ono rakije što mu je ostalo na dnu, sipao je u našu vrećicu i rekao nešto tako vulgarno da to ni kao glista ne mogu izustiti. Počele smo se pržiti i usijavati u toj tekućini i piti kao lude, a onda me obuzelo takvo veselje što sam glista da mi više nije uopće bilo važno hoću li ikada više postati žena tj. ljudsko biće. Ne znam do koliko promila smo došle, ali kad nas je Ljutko istresao iz vrećice i bacio na neko đubre, osjetila sam takvo blaženstvo, uvukla se u toplo đubrište i zahrkala u sekundi, ako gliste uopće hrču. Zadnja mi je misao bila-tko zna tko ću ili što ću biti sutra. Dan i nije bio tako loš, preživjela sam. Možda sam počela razmišljati kao glista jer njima je valjda u krivi izmigoljiti se na bilo koji način. Ja sam se ovaj put izmigoljila.

Ispričavam se, ponovo sam budna, vrti mi se u glavu dok ležim, a kako da  stojim kad sam glista. Ako slučajno razumijete glistanski jezik, usput ne znam imaju li gliste jezik, mislim onaj u ustima, a imaju li uopće usta, ma da skratim, nemam vremena jer žurim se dobro ispovraćati. Nije piće za glistiće, tj. slabiće. Ajd, buuuaaaaa...

Jasna Livada