Danas,vidim,stavljaju smrtovnice na uvelo drveće. Kakva energija povezivanja i pronalaženja je izmedju njih. Ne znam šta da mislim o tome,kakav naslov i ime da im dam,kada oboje skončavaju život javno, stavljajuci na znanje da nas sve isto to čeka. Pa neka,bilo bi i previše da se produži ova farsa jeftine sapunice vremena gdje možemo da budemo ono što jesmo samo duboko u noć,kada sami sebi lupimo šamar iz straha da nas ne vidi i ne otkrije ta tišina! Varljiva ponoć kada odnese i donese,složi po azbučnom redu naslove trenutnih žanrova. Saučesnik,sat,nametljivo dolazi do izražaja i samo što pomislim da ''hoću'',pojavi se ''trebam li?''. Nema više ni one prazne filmske trake koju veliko platno čuva samo za sebe da bi pokazao i dokazao nezainteresovanoj publici da snimak zavisi od igre svjetlosti kome u oko upadne pogled onog gore iz zadnjeg reda u sali. Ostali smo u pustinji da čekamo vodu,prijatelju moj. Koliko god zanemarili suha usta i nesvjesticu od vazduha,toliko imamo snage da čekamo,ma koliko bilo potrebno. Svakako će nas razapeti na riječ i uzvičnike uklesati u naše ruke i noge. Upitno je samo koliko ćemo dati iz sebe za stradanje pod krilom gavrana. Slučajni prolazniče,ja ne vidim ništa crno u tvojoj optužbi pronevjerenog dogovora,niti bilo čega drugog što nam je servirano kao takvo. Moja strana zavisi od bujice i svega onoga nepoznatog što nosi sa sobom. Zbog toga poštujem pjesnike,prijatelju. Zahtjevam još jedan život da im se neograničeno divim na sklopljenom ugovoru redova i poruke. Nije nemoguće ni šaljivo,mada uvijek tako zvuči i izgleda. Zar stavljamo smjeh u prvi plan kao štit u pohodu na vetrenjače? U bitci izmedju razuma i srca,navijam za srce,a pobjedu razuma slavim. I sada znam zašto smrtovnice stavljaju na uvenulo drveće.