Frederick Chopin ( 1810-1849) postao je pojam poljske tragedije i veličine. Rodio se nedaleko od Varšave, u Želazowoj Voli u krugu drage obitelji, privržene kućnom ognjištu i prožete žarkim rodoljubljem. "Frycek" je, tako su ga odmila zvali bio neobično živ dječak, veseljak, sklon šali, a za glazbu je odmalena pokazivao izrazitu sklonost i nadarenost. Glazbu je završio kod Elsnera u "Visokoj glazbenoj školi" u Varšavi. U jednom godišnjem izvještaju Elsner piše: "Chopin Frederick ( učenik 3.godine) posebna sposobnost, glazbeni genij"). Rano je počeo nastupati kao pijanist, marljivo sklada, putuje zemljom i upoznaje krajeve svoje zemlje.

Već 1829. Chopin poduzima prvu koncertnu turneju izvan granica Poljske. Odabrao je Beč. "Publika je u ovom mladom čovjeku osjetila velikog umjetnika.."Njegovo izvođenje i kompozicije su toliko originalni da bi ga mogli prozvati genijem." ( kritika u Theaterzeitungu.) Tako ga je primila bečka publika i kritika.

Zanimljivo je iz tog vremena doznati mišljenje vodećih glazbenika, npr. Schumanna koji je prelistavajući Chopinove kompozicije rekao: "Uživanje u glazbi bez zvuka ima nešto čarobno. Zatim, kako se meni čini, note svakog skladatelja, imaju svoj lik. Beethoven je na notnom papiru drukčiji od Mozarta.... Ali ovdje sam dobio dojam , kao da me čudno gledaju potpuno nepoznate oči, oči cvijeta, oči bosiljka, oči pauna, oči mlade djevojke. Kako su se začudili čitaoci kad su pročitali: Opus 2.... Chopin? Nikad nisam čuo to ime."

Druga koncertna turneja, u jesen 1830.ujedno je i rastanak s rodnom zemljom koju više nikad nije vidio. U Beču ga je zatekla vijest o nemirima u Poljskoj. "Živjeti ili umrijeti, danas mi je svejedno... zašto sam napušten? Zašto nisam s vama da sudjelujem u opasnosti?" piše kobnih dana svojima u Varšavu. Stalno se dopisuje s svojim roditeljima i prijateljima i tako doznaje sudbinu svoje domovine, roditelja i prijatelja. Napokon je odlučio da ode iz Beča u London i da se tamo na neko vrijeme nastani. Na putu ga u Stuttgart zateče vijest o padu Varšave.

"Grmeći po klaviru" Chopin je pod tim dojmom skladao djela najveće dramske snage: Etidu u c-molu, op 10 (1833) "revolucionarnu" i preludije u d- molu i a-molu. Od tad će Chopin postati šutljiv, sjetan i povučen. Jadikuje, trpi, očajava, od sad, samo na klaviru. Možda je zato i dublju taj očaj i ta bol.

Chopin je međutim zauvijek ostao u Parizu. Tamo žive poljski emigranti: Mickiewicz, Slowacki, Goszynski, Zaleski i dr. Chopin se s njima druži, njegov najintimniji krug čine Poljaci i Poljakinje. Prvi koncert u Parizu je održao 26.2.1832. u dvorani Pleyel. Sam Liszt , čije neprekidno pljeskanje nije moglo dovoljno izraziti oduševljenje, vidio je u tom otkrivenje, novo stanje u pjesničkom osjećanju... ( Guy de Pourtales.)

Od te večeri Chopin i Liszt su postali nerazdruživi prijatelji. Liszt je postao izvoditelj i propagator Chopinovih djela. Chopin je imao krug prijatelja, velikih ljudi i umjetnika: Liszta, Roberta i Claru Schumann, Mendelssohna, Bellinija, Berlioza i dr. Oni su ga voljeli i izrazito cijenili, kako kaže Schumann: "On je sjao kao zvijezda koja se javlja u kasnoj noći. Kamo vodi njezin put- kamo ime, koliko joj je dalek, kako li divan tko bi to znao? Ali svaki put kad se pojavila, uvijek je bila isto onako duboka, žarka, s istom jezgrom svjetla, s istom snagom, po čemu bi je svako dijete moglo prepoznati... Ali što vrijede svi ti opisi?"

Chopin je rado viđen u pariškim salonima, gdje susreće Balzaca, Hugoa, Lamartinea, Delacroixa i druge slavne ljude. Chopin je možda najviše cijenjen kao improvizator, jer je u ono vrijeme bio običaj da estradni umjetnik mora znati improvizirati. Chopin je to nazvao "pričanjem glazbenih priča". Berlioz piše u Renovateuru: " Kao izvođač i skladatelj, Chopin je najveći umjetnik, ne sliči ni na jednom umjetnika kojeg znam!" U njegovim mazurkama ima nevjerojatnih pojedinosti, on uspjeva da ih čini još zanimljivijim najnježnijim sviranjem što može više biti piano, kad čekići jedva dodiruu žice tako da je čovjek u iskušenju da se približi instrumentu i da prisloni uho kao da je na koncertu duhova i vražičaka."

Tih je godina nastala Balada u g-molu, op 23. kao bol neostvarene ljubavi prema Mariji Wodzinskoj, Poljakinji bogata roda, čiji su roditelji prekinuli idilu dvoje zaljubljenih radi Chopinove bolesti koja se sve jače razvijala.

Godine 1838. započela je velika, strasna i kobna ljubav, koja je inspirirala velika djela Chopinovog genija, ali i strast i razočaranje koje je uništilo bolesni organizam umjetnika. To je ljubav Frederika Chopina i književnice George Sand, dvaju potpuno oprečnih bića koji nisu mogli uskladiti osjećaje i poglede na trajno životno prijateljstvo. Samo nekoliko godina poslije prekida sa George Sand, Chopin je umro slomljen tuberkulozom. Umro je na rukama svoje sestre, okružen Poljacima - svojim najmilijim prijateljima. Zakopan je na groblju Pere Lachaise u Parizu, a srce mu je preneseno u domovinu za koju je kucalo. "Ovdje počiva srce Frederika Chopina" piše na nadgrobnoj ploči u Varšavi.

Chopin je pjesnik klavira. Pisao je mazurke, poloneze, valcere, nokturne, etide, scherza, balade, impromptue, sonate, teme s varijacijama, 2 koncerta za klavir i orkestar u e-molu, op 11 i f-molu, op 21 (1829).

Mazurke su mu prava remek djela. U njima je najbliže poljskoj narodnoj duši i sjeća se svojih putovanja po Poljskoj, seoske pjesme i plesa. Dok poloneze imaju aristokratski značaj, u mazurkama vlada seoski.

Sliku Poljske dao je u polonezama (16), u kojima je izrazio veličinu prošle Poljske s njezinim tragičnim problemom. Ciklus zatvaraju 3 poloneze ( historijske): As dur, op 53 (1843), fis- mol , op 44 (1841) i Poloneza fantazija, op 61 (1846). Najsnažnija je Poloneza u As-duru, op 53 "epopeja veličine i borbenog duha".

Veliku umjetničku vrijednost imaju preludiji (24), male slike pune invencije i poetičnosti, koji su nastali u doba strasne ljubavi prema George Sand u doba njihove ljubavne idile na Majorci.

Etidama je dao više značenje, te je tom obliku koji je do tad imao samo didaktičko značenje, dao umjetničku vrijednost. U njima je "prolio takvo more zvukova, kao da vlada nad najvećim orkestrom". Među njima su c-mol "revolucionarna", op 10 (1833), E-dur, op 10 i a-mol op 25.

Scherza su slična etidama, puni nemira i bure. Napisao ih je 4.

Valceri zauzimaju posebno mjesto. Napisao ih je 17 i za koncertno izvođenje, te najprofinjeniju salonsku glazbu.

Nokturna je napisao 20 i u njima je dao čistu glazbenu liriku.

Balade ( g-mol, op 23, F-dur, op 38, As-dur, op 47 i f-mol, op 52) sjedinio je lirsku naklonost s epsko dramskom zamisli.

Od sonata se najviše izvodi Sonata u b-molu , op 35, puna bola i čežnje, u kojoj je čuveni pogrebni marš koji spada u njegova najpopularnija djela, gdje oplakuje Poljsku i to je ono najvrednije što je darovao Poljskoj.