Nakon što su me napokon pustili s immigration officer propitivanja, nisam mogla naći svoj kufer. To je bio novi šok. Već sam se uplašila da se kufer u sat vremena propitivanja nije vratio natrag u Hrvatsku. Pitala sam neke službenike gdje su kuferi i shvatila da ako ti jednostavno ne rasturaš engleski, da će te svatko kome se obratiš toliko glupo gledati, kao da u najmanju ruku, govoriš tanguzijskim, a ne ljudskim jezikom. Većina im službenika nema pojma o svojem poslu, gdje je što i kako da pomogne nekome. Čak i tip na porti, dok sam mu se obraćala , misleći da moj engleski naglasak, ne može biti baš toliko loš, gledao me u nevjerici, ne kuživši što hoću. Nakon što sam mu jedva nekako objasnila, da tražim kofer iz Hrvatske, bezobrazno mi je pokazao na mjesto gdje su se nalazile informacije, očito nemajući blage veze. Vrlo je karakteristično za njih i da im treba užasno kratko da se uzrujaju i razbijesne, pogotovo ako ti ne znaš dobrim engleskim nešto objasniti, a moj je naglasak u to vrijeme bio podosta loš, a postajao je sve gori i gori. Moj sadašnji naglasak engleskog i tadašnji se ne mogu usporediti. Prvo mi je naglasak zvučao, kao loš ruski naglasak engleskog, pa loš poljski, pa sam počela miksati američki naglasak, s ruskim i sad se moram pohvaliti, da mi je naglasak napokon stao na američkom, budući britanski naglasak je gotovo nemoguće kopirati a i užasno je iritantan. Što čovjek više razgovara na engleskom, tako mu i naglasak postaje puno bolji, a za to treba samo priče, priče i priče.

Tip mi nije znao objasniti gdje su koferi, što  je bilo novo dodatno nerviranje, nakon što tu noć gotovo čitavu nisam mogla zaspati, pa sam na kraju jedva oko 2 ujutro zaspala, a morala se dići u 5! Zanimljivo je i za njih, što nemaju nikakav džentlmenski osjećaj, da bi pomogli dami u nevolji, nego te gledaju s svoje pozicije, bez ikakve namjere da pomognu. Tako je i tom službeniku bio problem obratiti pozornost da par metara od njega, stoji karta s natpisom Croatia, nego sam se morala sama snaći i sama tražiti, dok nisam našla. Englezi - džentlmeni ? To ne postoji. Za svo vrijeme svojeg boravka nisam upoznala niti jednog jedinog pripadnika te vrste, osim jednoga, koji zapravo nije bio Britanac, već student iz Afrike! Kad sam napokon našla svoj kofer, koji je imao oko 25 kila, a u drugoj ruci sam nosila drugu torbu od 10 kila, ruksak i neke vrećice ( a roditelji su me tako lijepo upozoravali da ponesem samo najnužnije..) nekako sam jedva izašla iz tog dijela. Karakteristično je za London i to da je sve užasno komplicirano i napravljeno s namjerom otežavanja života. Pa je čak tako i u tom dijelu bila vrata gdje mogu proći samo građani EU i vrata za OSTALE što smatram izuzetno diskriminirajućim. Furajući ogromne torbe i kofere koji su ukupno težili oko 50 kila, nisam se mogla snaći na ogromnom aerodromu zvan Heathrow i odakle početi. Zato sam sjela u prvi birc. Čekajući da dođe konobarica, koja očito nije imala nikakvu namjeru doći ( za razliku , kako je to kod nas), pripalila sam cigaretu. ( Zaboravila sam da je tamo strogo zabranjeno pušenje, a kod nas se u to vrijeme taj novi zakon tek počeo uvoditi). Istog je trenutka ženska došla, ali ne s namjerom da uzme moju narudžbu nego s namjerom da se na mene zdere da zagasim cigaretu. Budući tamo nije bilo pepeljare, a bio je tepih, pitala sam gdje da ju zagasim, a ženska je istog trenutka pozvala Security, prije nego sam uspjela i trepnuti okom. Ja sam se brzinom svjetlosti pokupila iz birca, dok me zaštitar gledao kao da će me ubiti ( TAMO MUŠTERIJA APSOLUTNO NIKAD NIJE U PRAVU) i nazvala tatu na telefon, plačući, da ja tu više ne mogu i da tu ne postoji dobrodošlica, nego strava. Dok sam se pribrala, otišla sam na recepciju pitati, s mojim nesigurnim engleskim, kako doći do kvarta Ilford gdje je bio moj hotel. Začudo gospođa mi je kulturno i fino odgovorila ( postarija gospođa - oni su sasvim drukčiji od mladih tamo) i to je bila PRVI SLUŽBENIK KOJI JE PREMA MENI POKAZAO ELEMENTARNU LJUBAZNOST!