1991. smo odlučili da nam socijalistički uređaj ne odgovara. Zbacili smo ga i prigrlili, ovaj novi sustav, koji se ne može nazvati drukčije nego kapitalističkim. Kapitalizam je sustav gdje kapital postaje glavni, za razliku od socijalizma u kome je bio glavni čovjek i koji se temeljio na tome, da bi svi ljudi trebali imati isto.

Prije 90-ih godina smo svi imali podjednako. Život nije bio strahovito loš za neke, kao ni strahovito dobar za šačicu novopečenih bogataša. Budući je socijalizam bio uređenje, koje je idealistički zagovaralo slogu, (makar i na prisilnoj bazi), a ljudi ne vole nikoga i ništa što ih na nešto prisiljava, pobunili su se,  jer su htjeli demokratski sustav, u kojem nema prisile i u kojem svatko može raditi što hoće i želi i sam zaraditi onoliko koliko mu je potrebno ( a ne isto kao svi).

Danas smo to i dobili. Svatko može raditi što hoće i to ljudi i rade. Na tržištu rada ne postoje gotovo nikakva pravila ili se jako teško sprovode. Ova država je prestala biti socijalna i riječ demokratski sustav je poprilično blaga, prije bih ju nazvala surovim kapitalizmom. Većina je užasno siromašna, nauštrb vrlo male šačice iznimno bogatih ljudi koji su zgrnuli bogatstvo. To su ljudi, koji su vjerovali dovoljno u sebe i svoje zamisli, prognoze i svoje poduzetništvo i otisnuli se kreativnim vodama poduzetništva i uspjeli stvoriti uspješan posao. Svaka im čast, ali opet, nepravedno je, što su ti ljudi iznimno bogati, a ljudi koji rade za njih ( kao robovi ) iznimno siromašni.

To nije u redu i dolazimo do toga, da je kapitalistički sustav u svojem korijenu jako nepravedan sustav. U njemu mogu uspjeti oni koji stvore posao, koji se mogu probiti i zaraditi dovoljno, nauštrb ostale sirotinje koja nije toliko kreativna. Budući mnogi ljudi nisu kreativni i nemaju takva snažna vjerovanja u sebe, a ni dovoljno zamisli i sredstava, da stvore vlastiti posao, koji bi išao uspješno, oni traže posao, kod tih imućnih poslodavaca, čije firme uspješno posluju. U mnogim od tih firma, ljudi zarađuju novac, ispod svakog dostojanstva i čini mi se da je količina tog novca, namijenjena više robovima, nego ljudima. Kako drukčije nazvati ljude koji rade 10 sati, a prime plaću od 2 i pol tisuće? Nedovoljnu za podmirenje niti najosnovnijih ljudskih potreba, budući nam najmanje 2 tisuće kuna mjesečno, treba samo za hranu. Čini mi se da su te plaće dovoljne tek toliko, da bi se ljudima začepilo usta i da se ne bi bunili, da rade - za ništa.

Sad dolazimo na ono pitanje - što se bunimo kad smo sami izabrali ovaj sustav, koliko god nepravedan bio i koliko god bilo samo na poslodavcima da kažu plaću- a ti "uzmi ili ostavi", ionako ima dovoljno ljudi, koji će se naći za obavljanje tog posla, kad je situacija s nezaposlenosti ionako grozna. I ljudi onda i dalje rade, iako su te plaće presmješne, da bi uopće mogle biti navedene kao plaće, ali se nema drugog izbora.

Na primjer - profesori danas za puno radno vrijeme prvih par godina, zarade smješnih 3500 kuna. Što je apsurd, kada pomislimo da su profesori ti koji dijelom odgajaju našu djecu i na koje obrušavamo većinu odgovornosti za djecu kao i na školu. Poznajem mnogo ljudi koji imaju razmišljanje ovoga tipa- "što se profesori bune, kad ionako rade kratko, a imaju i velike praznike". To mi je razmišljanje apsurdno, budući profesori, imaju masu sastanaka, sjednica, moraju se pripremati za svaki sat posebno i učiti na pamet gradivo, ako su imalo kreativni i žele djecu voditi na razna mjesta, da se okulture, moraju svoje vrijeme trošiti i na to. Tražimo od njih i da nam odgajaju djecu i da se pozabave njima, budući roditelji ne stignu. A profesor u svakom razredu ima 30-ero djece na sebi i kako će  stići odgajati tuđih 30-ero djece, kada roditelji ne stignu odgojiti ni svoje jedno ili dvoje djece? I na kraju, tim profesorima, čija je struka više poziv, nego zanimanje, i moraju se upustiti svim srcem u to, da bi bili "dobri profesori", damo plaću od 3500 kuna! I još se i čudimo kada se bune! Pozivamo se na to da imaju "duge ljetne praznike" ( iako smo zaboravili na to) koliko je papirologije i truda potrebno nakon zadnjeg dana škole, a potom moraju biti barem 2 tjedna prije početka škole u školi i obaviti sve potrebno da bi sve bilo sređeno prije škola počne. I onda ti ljudi zavrijeđuju za svu svoju strašnu odgovornost 3500 kuna? To je više tragično nego smješno.

Doktor koji se morao školovati 20 i nešto godina, da bi došao do diplome za svoju struku, koji nerijetko ide i na specijalizaciju i o kojem ovise tuđi životi i tuđe zdravlje, u našoj državi, zarađuje oko 6500 kuna. ( Radno iskustvo : 33 godine).  Da li je to apsurd? Početna plaća doktora je još manja. A doktorsko zanimanje bi trebalo biti najcjenjenije i najbolje plaćeno u državi, gdje ima ogroman broj bolesnih. Onda se čudimo i nevjerojatno zgražavamo zbog doktora koji su primili mito u obliku par tisuća eura, a dotle krupne ribe love u svoje mreže milijune eura, za koje ne znamo gdje su završili i na to žmirimo i nikom ništa. Koliko je bilo osuđeno stvarnih kriminalaca, koji su kao čarobnjaci stvorili da par milijuna nestane, a dotle doktore stavljamo na stup srama, ako prime mito od par tisuća eura, pa se poslije još čudimo, što je sve manje djece na Medicini. Uskoro ćemo morati uvoziti doktore iz istočnih zemalja, jer neće biti dovoljan broj doktora, a to možemo vidjeti u ordinacijama, gdje na jednog doktora čeka i tridesetak ljudi! I mi se bavimo njihovim mitom, od ljudi koji zarađuju 6500 kuna, a dotle naši vrli političari i poduzetnici gube i po par milijuna i nikom ništa. Nema zajedničke akcije, da ih se privoli na sud i optuži!

Novinari početnici zarađuju mjesečno oko 2000 kuna. ( Toliko se meni nudilo za radno mjesto novinara na radiu). A toliko zarađuje i velik broj meni poznatih ljudi, koji rade kao novinari.

Čini mi se da u svim zanimanjima u kojima je centar - čovjek i osoba, koji su okrenuti njemu i njegovoj dobrobiti, plaće su nevjerojatno male. A dotle, u tercijarnom sektoru, gdje se nešto prodaje, ako je čovjek dovoljno inovativan i maštovit i ako među prvima to prodaje, može zgrnuti dobre novce, ako ne i bogatstvo. Što to govori? Da se ovaj novi sustav ne vrti oko čovjeka, već oko kapitala. Robe, bolje rečeno. Da li su ljudi zadovoljni u njemu? Da nam odgovore iz dubine duše, vjerojatno bi najmanje 90 posto ljudi reklo da- NE. Ostatak ljudi bi bili oni, koji su uspješni u poslu i koji su zaradili mnogo novaca, te koji su uspjeli u ovom sustavu.

Ja ne zagovaram vraćanje na socijalizam, budući do toga više nikada neće doći, jer se socijalizam pokazao promašajem u društvu u kojem postoji mnogo ljudi koji žele imati više od drugih. To je bio idealističan sustav, koji nema stvarnu moć i utemeljenje na realnim osnovama. Socijalizam je išao na vjerovanje - da svi žele jednako, da svi žele biti jednaki i da će biti zadovoljni. Ali, na žalost, postoji veliki broj ljudi, koji se neće zadovoljiti sa skromnim, nego žele imati puno više i biti mnogo "bolji" od drugih. Zato je socijalizam bio nerealan i nije mogao uspjeti. Danas smo i dobili tu šačicu ljudi, koja je uspjela i koja se obogatila, na račun drugih, ali je problem u tom što je ta šačica vrlo malena, dok je ogromna većina toliko siromašna, da neki kod nas čak i umiru od gladi, koliko su siromašni.

KAPITALIZAM mislim da će također propasti, ako ne sada, onda za sto godina budući ovo nije dobar sustav i sliči mi na robovlasnički, u kojem onaj tko ima kapital u ruci ima sve, a oni koji rade za njega su njegovi robovi. Gledam u budućnost i mislim da će kroz neko vrijeme na snagu doći novi sustav, koji će osmisliti neki novi filozof ili sociolog ( kao Marx socijalizam), gdje će ovo društvo i tržite rada postati puno pravednije i postojati će ravnoteža između klanjanja čovjeku i prisilnom redu i miru ( socijalizam) ili klanjanju kapitalu ( današnji "demokratski" sustav). Jer, iako su mnogi "sretni" i zadovoljni što živimo u novom sustavu, ne vjerujem da je većina zadovoljna u ovom sustavu, a osnova svakog pravednog društva je zadovoljstvo barem većine, ako ne i svih u društvu, a ne samo malenog broja ljudi.

Kristina Zolota