Netko, nazovimo ga, Jadranko je progovorio o svojem problemu, vezano uz ženu koja ne želi seks. Barem seks s njim. Želi ga jednom mjesečno i to na njegov izraziti nagovor. On je osoba vatrene krvi i želi svoju ženu osim emotivno i fizički, te želi s njom ostvariti i emotivnu i fizičku ljubav. Dotle, njegova žena je žena hladne ćudi, te iako se njemu čini da ga ona na svoj način voli, vrlo je hladna i ne pokazuje nikakvu želju i privlačnost prema njemu. Njih dvoje su osobe poprilično različitog karaktera, kao što vidimo. Nakon nekog vremena Jadranko se počeo osjećati maksimalno frustriran, jer ne može s vlastitom ženom ostvariti fizičke odnose. Ne želi imati ljubavnicu, već vlastitu ženu. Sve ga je počelo smetati, sve ju slabije podnosi, svađe su sve učestalije i koliko god se trudio oko nje, ne uspjeva probuditi u njoj vatru i osjećaje za taj fizički čin ljubavi između partnera. Što mu predložiti?

Grupna terapija bi u ovom slučaju bila najbolja. Odlazak njih dvoje k psihologu ili dobrom psihoterapeutu. ( Raspitati se prije, koji psihoterapeut je uistinu dobar, da se ne bi završilo kod nekog šarlatana.) U Hrvatskoj to nije uobičajena praksa i kod nas je odlazak k psihijatru još uvijek bauk i na neki način sramotan i neobičan za naše podneblje. S druge strane ljudi nemaju novaca, budući svaki odlazak dođe prosječno, kod privatnog psihijatra, barem 200 kuna. Privatni ipak imaju više vremena i volje od onih koji rade po bolnicama i na koje nas može uputiti doktor opće prakse, a koji su većinom bukirani i u jednom satu prime i po 10 pacijenata. Ali i od privatnog do privatnog psihijatra postoje velike razlike u kvaliteti, tako da se najbolje informirati o tome, koji je psihijatar najbolji za vrstu problema kakav imamo.

U ovom slučaju čovjek se treba potruditi spasiti nekako brak, ako još ikako može. U slučaju da ne može, najbolje je prekinuti zajednicu koja osobu može frustrirati do mjere, da se počne osjećati užasno iscrpljeno i loše u tom odnosu. Iako nisam za razvod ni u kojem slučaju i voljela bih da ljudi koji se ožene sretno u tom braku ostanu do kraja života, stvarnost nam servira nešto drugo i u slučaju da ne postoje nikakvi osjećaji s druge strane ili nekakva hladnoća i nezainteresiranost, mislim da takva zajednica ne može uspješno opstati do kraja života, niti nema potrebe da se čovjek u takvom odnosu osjeća nesretno do kraja života, kao zatvorenik u vlastitom zatvoru braka.

Čovjek bi trebao naći sebi osobu s kojom se uspješno nadopunjuje barem u segmentima koji su njemu od velike važnosti. Inače svakodnevni život postaje muka i uzaludno mučenje. Neki ljudi, iako su užasno nesretni u braku, ostanu u njemu radi okoline, kojoj žele dokazati da i oni to mogu i da su dovoljno čvrsti da održe svoj brak. Nekad žele dokazati nešto okolini ili žele divljenje okoline, kako su uspjeli održati vlastiti brak, makar on bio na klimavim nogama. Imaju i djecu, pa zamišljaju da djeca neće moći bez dva roditelja i da moraju brak održati i radi djece. Djeca često grozno pate gledajući brakove u kojima nešto ne štima. Gdje ne postoji iskrena ljubav, gdje postoji mnogo hladnoće, nezadovoljstva i skrivenog bijesa. Takva djeca bi bila sretnija da imaju roditelje koji su sretno razvedeni, nego roditelje koji su nesretni u braku. I da to gledaju svaki dan, a često im ti roditelji i lijepe osjećaj krivice da su ostali u braku radi te svoje djece, radi čega na slaba pleća spada velik teret krivnje i uništavajući im tek započet život. Ja bih radije predložila da se svi ljudi nesretni u braku razvedu, ako ga nikako ne mogu spasiti, nego da njihova djeca svaki dan gledaju kako se mama i tata ne vole i kako tu nešto nije normalno i kako je njihov brak umjetna tvorevina koju održavaju radi drugih ljudi i radi vlastitog ega.

Bolje biti sretan izvan braka, nego nesretan u braku, usput oštečujući i pogrešno djelujući na mnoge oko sebe, pa se poslije ti roditelji kad im djeca krenu krivim putevima čudom čude, zašto im djeca nisu divna i krasna, jer su ih oni -rodili. A kako su ih odgojili i utjecali na njih, to se ne pitaju. Zapravo, najbolje bi bilo da se oni koji ne osjećaju iskrenu ljubav, ni ne žene, jer da ju osjećaju vjerojatno bi svaki problem u njihovom braku bio rješiv, a ako nije, onda se vjerojatno nikad nisu ni voljeli, a pogotovo ne za jednu zajednicu kakva je brak, zajednicu koja bi trebala potrajati barem do punoljetnosti djece, ako ne do kraja vlastitog života.