Često čujem u razgovoru kod nekih ljudi "Ti ne trebaš ovo, ti ne trebaš ono."

Dečko ide 8 godina sa djevojkom i drugi mu kažu - "Ti se ne trebaš ženiti za nju, ako ne želiš. Nemaš nikakve odgovornosti za nju."

Djevojka ide s dečkom i upozna drugoga koji joj se više sviđa i onda joj drugi kažu " Ostavi ga, ako ti se prvi ne sviđa toliko, a drugi ti je privlačniji".

Dijete ide u školu i ne sviđa mu se profesorica " Ona je bezobrazna prema meni i glupa." A roditelji mu kažu, "Ti ju ne trebaš slušati, ako je takva. Doći ćemo mi u školu i pokazati gdje je mjesto toj glupači."

I tako unedogled..

Čini mi se da danas ljudi polažu jedino na ono što se njima sviđa. Da ne postoje više neke norme u ponašanju, neke dužnosti prema drugome. Svi se vladaju po trenutnom površnom instinktu i da nemaju nikakve odgovornosti za drugoga, niti dužnosti i obaveze. Da se druga osoba treba samo sama za sebe brinuti i danas, sutra, ako ju ostaviš kao psa se ne bi trebala žaliti, nego to prihvatiti pod nešto normalno.

Da li je normalno da se ne prihvaćaju tuđe dublje emocije, tuđa privrženost i da ti je netko toliko blizak, da bi mu bilo teško bez tebe? Ne, to više nije normalno. Svatko mora biti spreman na sve, pa makar se to kosilo sa ičim dobrim i vezanim uz ljubav. Najbolji su mi oni, koji zbog neke "istine" idu rušiti sve ono dobro u životu, da bi vidjeli ili probali da li im se nešto sviđa. I onda još drugu osobu uvjeravaju, kako su "barem iskreni prema njoj" i svoju sebičnost naguravaju pod neku "dobrotu" prema drugoj osobi.

Moje mišljenje je da onaj tko te voli, te nikada neće htjeti razočarati, prevariti ili probati nešto drugo. Barem ne, pod zdravom, budnom svijesti. I pogotovo ne poslije nalaziti objašnjenja i razumijevanja za svoj "zločin."

Razumijem, ako se nekoj osobi na primjer u pijanom stanju, zalomi jednom neka prevara i onda ju nastoje sakriti pred drugom osobom, gorko se kajući i to je ipak neka pokora za izvršen grijeh, u obliku vlastite loše savjesti, ali ne razumijem one, koji opetovano, pri zdravoj svijesti varaju nekoga i onda mu to sve "velikodušno" priznaju "za njegovo dobro", samo da se sebično riješe osjećaja krivnje i speru (opravdano) loš osjećaj prema sebi. Za takve ne nalazim opravdanja i smatram ih vrlo neodgovorim i nezrelim individuama.

Da je svijet krojen po mojoj mjeri, a ne ovoj trenutačnoj, svi bi pazili mnogo više na osjećaje voljene osobe i trudili se da ju uvijek iznenađuju nečim, novim i lijepim i tako bi se ljubav razvijala, a ne bi trčali za nečim novim, uzbudljivim i iskušavali to u svojim sebičnim željama, da sebe dokažu kao "veće face, super frajere ili super seksi ženske". Svi bi se više trudili oko one jedne osobe koja ih voli, a ne bi uvijek gledali da li ima nešto bolje, sjajnije, blještavije. A onda kad vide da to sjajno i blještavo postoji samo kao sjaj celofana, koji je vrlo proziran i nikakve dublje ljepote ne skriva, da se pokoreno vraćaju onome za što su osjetili da skriva dublje osjećaje, dobrotu, mada u svojoj stidljivosti toliko ne upečatljivu na prvi pogled.

 komentar