Nekad davno živjeli smo u društvu gdje je žena preko 30 godina, koja se nikad nije udala bila stara usidjelica s kojom nešto sasvim očigledno nije bilo u redu. Ili nije imala miraz ili nije bila normalna. Danas nakon 500 godina i više, više ne postoji miraz, ali iz tradicije je ostala ova druga misao. Da nešto s tom ženom sasvim očigledno ne štima. Da li su se žene stvarno emancipirale u ovih 500 i više godina ili to baš i nije tako? Po pitanju udaje.

 ( Nizozemska obitelj, 15.stoljece)

U 15 stoljeću su se sklapali brakovi. Od malena bi roditelji mladoj djevojci našli dogovorenog muža, uglavnom starijeg neoženjenog muškarca ili udovca. Ovisno o mirazu, koji je ona posjedovala. Što je miraz bio veći, to je ona mogla birati izmedu većeg broja udvarača, potencijalnih muževa. Dok je sretnica s većim mirazom i mogla ponešto birati, pa izabrati onog koji joj se najviše sviđao, manje imućne žene su morale pristati na udaju za bilo koga. Nije uopće bilo bitno da li ga vole. Bilo je bitno, da se roditelji riješe kčeri i da ju daju nekom drugom, kom će ona rađati djecu, a koji će se za nju brinuti. Žena nije imala nikakvu ulogu, osim rodilje i živjela je samo za to da ispuni društvenu ulogu i nekom muškarcu da nasljednika. U to vrijeme su muškarci takoder bili izloženi društvenom pritisku i očekivalo se da svojoj lozi daju nasljednika.

U 19.om stoljeću pojavile su se žene koje nisu željele slijediti društvena pravila i išle su mimo njih. Uglavnom su to bile obrazovane žene, liječnice ,koje su imale svoju profesiju i same privređivale za život. Shvatile su da svojom plaćom ne moraju biti ničije služavke ili u strogo određenoj ulozi koja ne dopušta iznimke. Bile su pametne, neovisne, društvena pravila ih nisu zanimala, kao ni to da moraju birati izmedu muža ili karijere. Željele su postići nešto veće od dotadašnje uloge žene, nešto drukčije i željele su živjeti drukčije , a ne onako kako je od njih očekivala okolina. Takve žene su ostajale jedan snažan pojam i uzor i na takvim ženama se izgradio feminizam i feministička revolucija. One su naravno bile osuđivane od strane društva i morale su voditi gorku bitku s društvom, ali pojavile su se, bile su tu i društvo nije moglo ništa protiv toga. Vidjelo se da su začetnice, nečeg velikog, što je i dovelo do feminističke revolucije. 

  ( Margaret Cruikshank - prva žena doktor slikana na promociji 1897. godine)

U 20.om stoljecu žene su se napokon izborile da mogu glasovati, raditi ako žele i u potpunosti upravljati svojom sudbinom. Prihvatile su seksualne slobode, da žena ne mora imati samo jednog partnera, već veći broj, ako to samo želi. S "djecom cvijeća" mnoge su počele živjeti apsolutno slobodno i tad je to postalo nešto sasvim normalno i nimalo osuđujuće. Dapače, čak se i očekivalo do žene da živi slobodno, prepuno užitaka i da radi što želi. Živjelo se u raznim komunama, imalo velik broj partnera i djecu s većim brojem partnera i to je bilo nešto normalno.

 ( Woodstock 1969 )

Što se potom počelo dešavati? U zadnjih 10 godina, pojam emancipiranih žena i feministkinja postaje nepoželjan. Jedan čitav pokret koji je pridonio ženskom pravu na slobodu postaje nepoželjan i izvrgava se poruzi od strane mnogih.  Biti feministkinja postaje sramotno i brojni muškarci ( pa i žene koje su i inače labilnije i sklone prihvaćati društvene struje, kako one pušu) s mržnjom i porugom govore na feministkinje, a mnoge se žene brane, da to one nikako i nipošto nisu ako slučajno napišu ili kažu nešto u tom tonu. Počinju se opet provoditi neka konzervativna stajališta, koja su sva ova stoljeća i držala žene u ropstvu konvencija, gdje vrijede jedino, ako se udaju tj. "daju nekom". Ne vrijede kao individue, već vrijede jedino, ako uspiju u društvenoj formi braka i "ulovu u brak" nekog muškarca. 

Ja osobno nisam vjerovala da je tako jer ipak su prije točno 50 godina žene kroz feminističku revoluciju dobile sva prava, kao i muškarci, ali dešava se nešto slično povratku na stara konzervativna vremena, gdje glavnu ulogu drži muškarac, a žena se jedino može realizirati kroz brak. Tako da ja danas vidim ogroman broj žena, kojima je glavni cilj udaja. Ako se ne udaju do nekog vremena, misle da nisu postigle ništa u životu, da su bezvrijedne i nerealizirane kao osobe. To ne bi bilo ni toliko zabrinjavajuće, da takvih žena nema sve više. Koje s već 26 godina misle da su totalno bezvrijedne, ako se nisu udale, tj. uspjele zavesti muškarca do te mjere da bi ih on priženio. S druge strane, brojni muškarci nisu toliko opterećeni tim činom i vjeruju da se mogu oženiti i s 50 godina, tako da dobijamo društvo u kojemu se žene gorko žele udati ( buduci biološki sat tika taka), a muškarci to odgađaju do pozne dobi, a onda ožene neku mladoliku, zgodnu djevojku, još neiskusnu, a koja ih neće puno gnjaviti. Tako mnoge pametne ili kompleksnije ženske osobe do pozne dobi mogu ostati same, ako ne uspiju odglumiti šarm i veliku ljupkost iliti praznoglavost, nekom muškarcu kojem zvone sva zvona odavno, da bi se vec trebao oženiti. I mnoge žene čekaju i čekaju i ne dočekaju ništa jer nisu prirodne glumice, koje znaju odglumiti da će biti savršene žene nekom muškarcu, kao i majke. ( A i ne mogu izbrisati svoje godine s osobne.. Buduci mnogi muškarci imaju i te predrasude protiv neudanih žena preko 30. Pogotovo ovi mladi.)

Pravo je pitanje: Radi čega žena ide protiv svoje ženske prirode i dalje je zadržala strašan pritisak, da se pod svaku cijenu u tijeku svojeg života mora udati. U 21.om stoljecu kad brak polagano prelazi u zastarjelu instituciju i većina mladih ljudi se razvodi nakon par godina braka, kako dalje vjerovati u sudbinsku vezu do kraja života, kao i brak. Zašto se pod svaku cijenu udavati, ako netko nije našao pravog, kojeg voli najviše na svijetu, kao i on nju i koji žele ostati zajedno do kraja života. Ja vjerujem da se da lako prepoznati srodna duša, a ta srodna duša te rijede prevari nakon 2,3 godine braka, jer se poštovanje i ljubav itekako osjeti. A mnogi ulaze u brak bezveze, da nešto dokažu okolini i da okolina ne bi u njih uperivala prst kao u neudane čudakinje, koje imaju blizu 40 godina.

Pravo je pitanje, radi čega žene u 21.om stoljecu ne biraju i radi čega i dalje postoji društveni pritisak, da bi se svaka žena treba udati. Društveni pritisak nametnut od strane roditelja, pa do strane žena i muškaraca iz vlastite okoline ( pa čak i onih muškaraca koji nisu ni sami oženjeni).  RAdi čega žena jednostavno ne bi uživala u životu, pa ako onaj pravi dođe sjajno, a ako ne dođe, ne trčati za svakim muškarcem s nadom da će ju možda - OŽENITI.  I ako ju ne oženi, da se osjeća najjadnije na svijetu, jer nije uspjela u nečemu u čemu su druge uspjele.

Ja sam feministkinja - da i samu sebe cijenim i volim na osnovi tog kakva sam osoba, a ne na osnovi tog, da li sam uspjela nekog uplesti u svoje ženske čari i dokazati okolini - DA TO MOGU!