Gdje je nestala pozitivna pobuna društva, gdje su nestali moralni graditelji društva? 

Što je to uopće sloboda? Da li je sloboda pravo da kažemo svakome što nam se ne sviđa kod njega ili je sloboda ona sloboda mišljenja, pravo na izbore,  koje nismo prije mogli sprovoditi.

Na žalost, mišljenja sam da je današnja sloboda postala pravo svakome reći što mislimo i ne omotati to o neku ljudskost već u tvrdi sarkazam. Pri tome, ni najmanje ne razmišljajući da li će to zaboljeti tu osobu ili ne. Mnogi se danas vladaju po principu, kao da drugi nemaju osjećaje. I nemaju veze s onim " Ne čini drugome, ono što ne bi želio da tebi čine". Primjećujem kod mnogih ljudi izrazitu osjetljivost, kada su u pitanju oni, ali kada su u pitanju drugi, onda se vladaju po principu, kao da drugi niti nemaju osjećaje.

Današnja se sloboda očituje samo u našim pravima, ali ne i u dužnostima.  Mnogi danas rade što žele i misle da na to imaju pravo. Na ruku im ide i to što sudovi ne obavljaju svoj posao većinom, pa im je to dodatni motiv, da čine što žele.

Mnogi se vladaju po principu, kao da su najpametniji i da su oni jedini u pravu. Pritom ne dozvoljavajući drugome pravo na njegovu osobnu slobodu mišljenja. Čovjek koji misli drukčije od njih im momentalno postaje neprijatelj, pri čemu se ne biraju sredstva, kako će se obračunati s njime. To mnoge ljude ne stavlja u novo, moderno doba, već u primitivno staro doba, gdje se nije smjelo razmišljati drukčije od drugih.

Teško se prihvaćaju nove alternativne struje. Poželjna je jednaka iskarikiranost, uniformiranost, utapanje u jednako mišljenje gomile. U dogmatičnost sustava.

Mnogi pritom gube kritičnost. Ali na pozitivnoj razini. Misle da je poželjno ono što je naglašeno u društvu. Trenutno je to ismijavanje, poruga drugima, sarkazam, poništavanje njihovih riječi do čistog sramoćenja drugog kao individue.

Trenutno je to i materijalizam. Materijalno postaje glavno. Mnogi su se utopili u vlastiti konformizam i ne nalaze snage da prebrode tu trenutnu bolest. Mnogima novac postaje cilj, a ne sredstvo. 

Trenutno je u modi stav , da sve što podilazi novcu i sredstvima, je cool, a što podilazi ljudskosti, osjećajnosti nije cool. Nevjerojatno mi je koliku snagu trpljenja imaju ljudi. A i trpljenja loših stvari. Nemaju snage, dići svoj glas protiv lošega. Sve što glavne face odrede, bilo na razini poduzeća ili države ljudi će prihvatiti, bez prave pobune. Ako se desi i pobuna, ona je više na formalnoj, nego na suštinskoj razini.

Neobično velik broj ljudi će se jednostavno prilagoditi danas apsolutno svemu, što im se zbiva.Radije će živjeti u totalnoj samoobmani, nego sebi priznati neke stvari, da nisu zapravo u redu i da to tako ne smije ići.

GDJE JE NESTALA PRAVA POBUNA? I to za one dobre ciljeve.

Nakon tolikog prilagođavanja i prihvaćanja stvari, koje mogu biti izrazito loše će naći neke sasvim irelevantne stvari da po njima pokazuju izrazitu ljutnju, frustraciju i to će im postati ventil na koji će izlaziti pritisak frustracija trpljenja svega i svačega. Usput će stradavati nedužne žrtve.

Znači li to da su ljudi izgubili kritičnost, te im je sve postalno jednako ravno? Da li su postali ravnodušni na sve?

Prava moderna sloboda bi trebala biti usidrena u ozbiljnoj i pozitivnoj kritičnosti ili barem tihoj buni, ako ne i glasnoj oko svega što je loše, što obara ljudsko dostojanstvo i poništava ono dobro u njemu.

Današnji sarkazam je totalno krivo usmjeren i vrši prije jako negativnu nego pozitivnu funkciju. Primijetila sam da ljudi upotrebljavaju sarkazam više u svrhe, podrugivanja osjećajima, nego podrugivanja zločinima, bahatosti i zlobi.

Bitan je stav kakav ćemo zauzeti prema bilo kojoj stvari ili pojavi. Kroz njega na površinu izlaze etički kodeksi. Ako su ti etički kodeksi jaki, onda život postaje podnošljiv većini ljudi, a ako se ljudi vladaju po principu da su bitni samo oni i što oni misle, onda takav život postaje podnošljiv samo najvećim grabežljivcima i najnasilnijima u jednom sustavu.

Sarkazam koji pojačava negativnost u društvu koje je već sa negativnosti zaraženo gotovo do grla. Na to utječu i naši novinari koji jedino o čemu vole pisati i imati vijesti je oko negativnih stvari. A s time i navode same ljude na negativnost puno izrazitije na pozitivnost. Zašto bi ljudi uopće bili pozitivni, kada sa samom negativom danas sutra možeš biti među glavnim facama u društvu i u novinama i telki i tako postati i popularan.A možda i u vijestima, jer jedne vijesti će puno prije napraviti svoju reportažu o nečem negativnom, a dotle ljudi mogu godinama raditi pozitivna djela, za koja nitko živ neće niti čuti. Jer jednostavno nisu "Popularna". U kapitalističkom društvu gdje ne postoje kraljevi,carevi, plemstvo i klasa koja je viša, ljudi koji se vrte po novinama i vijestima zauzimaju onu višu klasu. Pa ih mnogi ljudi i kopiraju, jer žele biti kao oni.

Ljudi su zamijenili negativnost, za slobodu koja nam nije bila dopuštena u socijalizmu. Ali danas je negativan i sarkastičan apsolutno svatko, tako da to nije nikakva rijetkost, već toga ima na bacanje.

Novinari misle da sa negativnim vijestima iznose novu istinu, drukčiju, ali u društvu gdje toga ima na pretek, to postaje nepoželjna nuspojava društva. Ta negativnost potječe iz obične mržnje ili prezira prema svijetu. A prezir prema svijetu koji usput utječe i na druge, nije koristan ,dobar, niti je sredstvo napredovanja jednog društva, nego društvo razara, sve više, dok ne dođe do  korijena (  morala i etike) i pretače dobrotu u nešto vrlo kvarljivo, kupovno,što se "treba čitati između redaka".

Mislim da bi ovo društvo trebalo malo više raditi i graditi neki pozitivniji stav, a ne samo raditi na tome, da se čak i ona rijetka dobra, koja ljudi čine jedni drugima gledaju pod povećalom i u njima pronalazi nešto loše.

Loše je kad se ljudi pozivaju samo na svoja prava, a da se ne zapitaju, gdje leži moja odgovornost prema ovome društvu. Ako ne postoje graditelji društva, tko će to društvo graditi? 

Kristina Zolota