Zašto sam opet pomislila da će biti drukčije

nego što je do sad bilo?

Zašto sam uplivala u isto more gluposti

Zašto sam uplivala u isto more snova.

Zašto sam pomislila, da će me iznenaditi

njegova prisutnost u dobrome smislu.

Zašto, kada je uvijek sve bilo isto?

Kada je uvijek pružao ruke da me stegne do boli.

Kada se njegova pojava bolno kretala mojom maštom

i pravila korake poput željeznih malih vojnika.

S kojima se moj bratić igrao nekada davno

Bili smo sretni, kada smo ih vidjeli, sve na okupu,

lijepe u malim odjelcima.

A onda nas je ta ljepota došla glave, kada

je on s njima razbio prozore.

I lupao glasno po stolu, jer je njihovo lupanje odzvanjalo u ritmičkim

glasnim zvukovima, koji su pravili malu pjesmicu,

poznatu samo nama.

Ali ne i roditeljima.

Pa smo bili kažnjeni batinama po turu.  

Oni u lupanju nisu vidjeli nikakvu pjesmicu.

Nisu znali otvoriti uši i čuti ono što samo mašta čuje.

Ti su nam vojnici tada gadno lupali po glavi,

od male melodične pjesmice se pretvorili u čistu bol,

slivenu s našim krikovima, dok smo primali udarce.

a sad mi također glavom odzvanja topot

vojnika, njegovi koraci lažno umotani u privid sreće

koja nikada, ali ama baš nikada neće doći.

Kristina Zolota