Dok političari paradiraju po raznim događanjima, režu vrpce, podmuklo se podsmijavajući hrvatskoj javnosti, koja jedino može uživati u pogledu na njihovu zabavu i užitak, mladi nam sve više vise na Internetu. To njima ne izgleda loše, jer Internet je kao "zadnji krik tehnologije" i na njemu vise svi "moderni mladi ljudi". A zaboravljamo, osim što je zadnji krik i BESPLATAN JE i ne traži ništa, što našim političarima uistinu odgovara!

Radi čega bi neki političar mladom čovjeku dao neke zdrave i normalne sadržaje koji utječu na povezivanje mladih ljudi i njihova druženja kad mladi mogu sjesti pred internet i biti moderni i u skladu s novim putevima tehnologije?! Tako se razmišlja. S druge strane zaboravljamo da internet ne povezuje ljude već ih razdvaja. Jer svaka osoba je na internetu ipak sama i nije u dodiru s drugim ljudima, osim preko monitora i ekrana, a dopisivanje nije pravi oblik druženja, već podosta izolirani.

Osim Interneta, mladi ljudi tuku različite prijatelje po školama ili snimaju filmiće i stavljaju opet na taj Internet. Internet je postao glavni oblik bilo kakve komunikacije i socijalizacije. Vjerujem da je danas 95 posto djece doma i igraju igrice na internetu, umjesto da se druže s prijateljima po parkićima i ispred zgrade kao mi nekad.

Političari ne daju mogućnost mladim ljudima ni za profesionalnije bavljenje sportom. Sve pada na individue poput Janice i Ivice, te Faka koji imaju volje uložiti svu svoju upornost i sredstva, te doći do vrhunske top forme u kojoj osvajaju medalje na najvećim natjecanjima. A tako i s mnogim drugim sportašima, još nerazvikanih sportova. To što je skijanje donedavno bilo u Hrvatskoj nerazvikan sport je uistinu čudno. Mnogi naši sportaši muku muče s novcima koji su im potrebni da bi putovali na razna natjecanja koja pomažu sportašu da bude u vrhunskoj top formi s kojom može pobjediti na najvećim natjecanjima. Koliko jedno takvo putovanje košta? Dajemo mjesečno iz svoje plaće na sve i svašta, a očito se za vrhunske sportaše ne nađe dovoljno novaca s kojima bi mogli pronositi naše hrvatsko ime po svijetu, kao nacije koja je dobra u sportu ( čime se volimo ponositi, kad ti sportaši osvajaju medalje na natjecanjima).

Velika je sramota da u 21.om stoljeću Hrvatska nema nijednu pravu stazu za brzo klizanje. Imamo dvije staze koje svojim proporcijama ne zadovoljavaju svjetske standarde. Ako se netko poželi baviti atletikom, ima mogućnost upisati klub Mladost i tamo imamo jednu vanjsku stazu za trčanje. Unutrašnje dvorane za trčanje ni nema. U zimskim uvjetima bavljenje atletikom je uistinu otežano, budući je teško trčati kad se temperatura spusti na minus 5. Čovjek mora biti uistinu jak i izdržljiv da bi izdržao takve uvjete. U Americi, pa i Austriji je to naravno nezamislivo.

U plivanju imamo čak Mladost i Dom Sportova. Čak je i profesionalnim sportašima bilo teško dobiti svoju liniju, a mnogi ju nikad ni nisu dobili. Svaki dan je tamo po 200 ljudi, koji se vole rekreativno baviti plivanjem, pa ako se sportašima nagurava u bazenu s još 200 ljudi, onda se slobodno može baviti plivanjem. Ako profesionalni sportaš nema samo svoju liniju za plivanje, neće se imati volje naguravati s drugim sportašima u jednoj jedinoj liniji. Također je tako nešto nezamislivo u drugim zemljama.

U skijanju imamo samo Sljeme i Bjelolasicu, koje po zahtjevnosti i nisu predodređene za profesionalne sportaše koji moraju imati mnogo više "kilometara" u nogama, a crni spust koji je jedini zahtjevan je poprilično kratak i brzo se prijeđe, dok profesionalni skijaš mora imati velik broj staza koje se broje, ne u desecima, već stotinama kilometara, da postigne neke rezultate. I na žalost skijaška sezona na Sljemenu je također kratka i to kad padne snijeg u Zagrebu, što traje ponekad 2 mjeseca, a ponekad samo mjesec dana, što je nedovoljno da bi se ikakav sportaš spremio za natjecanja.

Drugi sportovi kao što su biatlon, nordijsko trčanje i snowboard, te skokovi su apsolutno zapostavljeni. Ogroman je popis zapostavljenih sportova, radi kojih se mora ići izvan granica Hrvatske i plaćati smještaj po vani, da bi se čovjek uopće mogao baviti njima. Najviše je takvih sportova među zimskim sportovima. Malo je bolji slučaj s ekipnim (ljetnim) sportovima, te se tu nađe pokoja dvorana za sportske ekipe.

Dok naši političari grade jednu Arenu i ne pada im na pamet dati ju na korištenje mladim sportašima, nego ju iznajmljuju po vrtoglavim ciframa da bi nekako opravdali ulog i investiciju u njih, a svu tu lovu uzimaju od građana i onda ju koriste samo kad su neka natjecanja da se "pokažu" svijetu, dotle mladi nemaju nikakve uvjete za profesionalnije bavljenje sportom, a ipak nam donose s Olimpijade medalje, koje potom vrlo lako padnu u zaborav. Da li je Hrvatska uistinu nacija koja toliko voli sport ili je nacija koja voli samo nogomet?