Pod ruševinom moga pogleda sanja čežnja,

sanjaju uzvici sa usana nepoznatih sjenki.

Gube se tragovi u noći, kada ugasnu ulične lampe,

kada zatvore oči i pod mirisom zvjezda kada zaspi more.

Na žalu zaboravljenih riječi

još uvijek leži ona ista, stara barka

i kao da čeka, sa nadom u polomljenim rebrima,

na nekoga izdaleka, da joj udahne život, da ju preda valu.

Oslikani zidovi upijaju boje, mladost prolazi poput stranca,

a vrijeme kao bjesan pas pušten s lanca grize sate.

U prošlosti čeka djetinjstvo i s prvim koracima odrasta,

dok Sunce izgara pod oblacima, ostaje Tišina sama ispod hrasta.

Petra Petrović