Inspiracijo, Draga,
Ja sam umorna od ovog života. Ovo frustrira, ovo ubija. Živjeti? Ne, to nije najveća pustolovina.
Često očekuješ sretan kraj. U meni, želiš da Te pamte po meni. Praviš se svetom, a nisi. Štipaš i grizeš do boli jer shvaćaš da više nitko Tebe, Draga, ne voli.
Jesi li ikada pomislila kako si već prestara, kako više nemaš ideje? Nije li vrijeme da umreš, jer Tvoja umjetnost sve teže nadvladava vrijeme?
Sve se mijenja iz dana u dan, ali ne i Ti, umireš, a pustolovine sve su rjeđe i rjeđe.
Sjećaš se kada si bila uz Homera? Sjećaš li se još tvojih i Danteovih šetnji kroz Pakao? Možeš li još osjetiti ljubav Giuliette i Romea? Sjeti se Filipa i njegova povratka! Shvaćaš li da si svugdje bila i da nema tog mjesta i vremena u kojem živjela nisi? A sada? Gdje si sada? Možda u krevetu, stara, odbačena, s uzdasima teškim, na umoru sa mnom?
Je li ovo Tvoje djelo ili moje? Ja živim uz Tebe od rođenja, a Ti uz mene samo si dva koraka koraknula i više nisi mogla dalje, na puzanje si spala.
Inspiracijo, starci kao Ti ne žive u pustolovinama, leže u krevetu i slušaju priče koje više ne mogu ispričati, ostaju sa sjećanjima i suzama u očima.
I sad Ti meni kažeš: "Živjeti... to je najveća pustolovina!". Vjerujem Ti, ono nekad davno bila je prava pustolovina, ali iskreno sada, reci bar Riječ... Zašto šutiš?
Jesam li Te ovim Riječima ubila?

Nikolina Rudan Vojnić