Mnogi ljudi su depresivni, mnogi ljudi su očajni, mnogi se ljudi bore s krizom ,tugom, depresijom i crnim mislima. Pogotovo sada, na Božić. Mnogima od nas se čini da nismo dobili ono što zaslužujemo, da nam svijet nije dao dovoljno dobra ili  da mi nekome pružamo nešto , a on nama ne uzvraća i da to nije fer.

Neki ljudi polude od mržnje pa čine loša djela. Onda se mi zgražamo nad njima i mislimo da imaju prirodne predispozicije, da čine loša djela. Oni postaju obilježeni u društvu, kao oni koji su drukčiji od drugih, koji se ne uklapaju u zajednicu i nisu zaslužili ništa dobro.

Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima podjednako dobra i zla. Ne postoji čovjek koji je sasvim zao, kao što ne postoji niti čovjek koji je sasvim dobar. Sve ovisi o okolnostima u kojima se netko našao. Čak i osobe koje su po prirodi krute i nesklone dobru u zajednici koja je dobra, iz sebe izvlače one dobre karakteristike. Svi ljudi se žele uklopiti u zajednicu i tako se vladaju. Ako je u nekoj zajednici poželjno mrziti, onda ljudi iz te zajednice, mogu postati vrlo loši, a ako je poželjna ljubav i dobra djela i ona se podupiru s poštovanjem u društvu, onda ti ljudi mogu postati dobri i izvlačiti iz svojih duša dobro. I tada je svijet divan, dobar , svijet na kojeg se možemo osloniti.

Postoje duše koje su imale predispozicije za ogromna djela, ali su bile rođene u takvom svijetu koji im nikada nije dao nikakvu priliku. Među prosjacima i najvećim siromasima ima takvih ljudi. Čak su svi najpoznatiji skladatelji živjeli osim Handela, u najvećem siromaštvu, a dugo nakon toga je svijet cijenio i imao ogromne koristi od njihovih djela. Mozart je bio bačen u jamu s ostalim prosjacima, nakon smrti. Nije bilo novaca za njegov pogreb.

Društvo ima ogromnu odgovornost, nad tim kako će neka osoba završiti. Niti jedna osoba koja živi u svijetu bez prilika ne može završiti dobro, ali nije krivnja na njoj, već na tom svijetu. Svijet često misli da nema nikakvu odgovornost prema drugom, ali odgovornost svijeta prema svakoj osobi je ogromna, samo nije toga svjestan.

Osobe koje su rođene u pravim prilikama, mogu rascvjetati svoju individualnost poput najljepšeg cvijeta koji postoji, dok osobe koje su rođene u nesretnim okolnostima, vjerojatno nikad neće postati što bi mogle postati, a svijet im neće niti dati priliku za tim. Oni ljudi koji su rođeni "2 metra ispod ostalih", će morati puno jače letjeti, truditi se, uzvisivati, da bi im uopće itko dao priliku. Nemojmo se zavaravati da svi imaju jednake šanse, jer nemaju. Nema šanse. Nekad su neki ljudi obilježeni samo zato jer su drukčiji i onda im čitav život protekne u borbi sa predrasudama od drugih "normalnih" ljudi. I oni su svi jednako udruženi u zgražanju nad tom osobom, a ne znaju koliko zla time čine. Nisu ni svjesni. Jednostavno im je ugodno biti udružen nad nekim, bilo kim, tko nije isti kao oni.

Svijet bi postao raj, kada bi se svi ljudi trudili pozitivno misliti. Bez obzira što im se u životu desilo. Svi mi vučemo jednako ogromne terete na glavi, terete prošlih vremena, prošlih situacija, prošlih loših iskustava. Svi mi jednako prozivamo svakog tko nas je povrijedio i teško mu želimo oprostiti i time ranjavamo i sebe i njega.

Kada bi svatko oprostio onom tko ga je povrijedio i kada bi svatko odlučio u sebi nositi samo pozitivne misli, bez obzira što se desilo, kada bi svatko prestao sa stalnim prozivkama i ljutnjom, onda bi se svijet dezinficirao od gadosti, ružnih djela i svijeta koji postaje sve okrutniji. Svijet u kojem postoji jedan jedini zakon, a to je "zakon đungle." I opstanka najjačih.

Dajmo svakom priliku koliko god nam čudan bio i nekad će se i osoba koja nije najdivnija i najkrasnija na svijetu i na van, impozantna iz neugledne gusjenice premetnuti u predivan leptir, koji će nas još dugo uveseljavati svojim predivnim krilima i vjernom odanosti.