Bila jednom djevojka s ljubičastom kosom. Ne. Bio jednom neuhvatljivi Vodenjak. Ne. Bio jednom kentaur zaljubljen u djevojku ljubičaste kose koja je maštala o neuhvatljivom Vodenjaku. Kad ju je prvi put vidio, sjedila je uz mutnu vodu jezera i prizivala kiše. Gledao ju je skriven u sjeni šume. Trudio se smiriti konja u sebi,ali ga je činila nervoznim. Osjećao je kako mu noge žive vlastitim životom; trzaju se i tjeraju ga prema njoj i to ga je prestravilo. Imala je na sebi beskrajno dugu haljinu u boji uvelog lišća. Zapitao se koje je boje ljubav. Kakav miris ima? Ustajali vonj jeseni nametnuo se kroz prostor kao mračan oblak prepun kiše što ju je ona prizvala. U trenutku se oblak raspukne i kapi se razbježaše svaka svojoj sudbini. Odjednom je znao da je voli,a da ona nikada ne smije saznati. Kiša je bila pomalo gorka i pomalo slatka na njegovim usnama. Ostao je tako tek napola nepomičan na tom istom mjestu sve dok nije pala noć, a tada se nakratko izgubio u snovima. Nije odmah bio svjestan onog što mu je govorila; gledao je snenim očima kako male crvene usne oblikuju riječi u rečenice i bio je očaran. „Jednom se moraš pomiriti s tim da nećeš imati baš sve." rekla je zamišljeno. „Da,da,znam." pomislio je i uzdahnuo tužno. Mislio je na svoju nemoguću ljubav, a ona na svoju. Splela je pokrivač od trava i prebacila se na njegova leđa; obgrlila ga oko struka kao da ga poznaje oduvijek i počela pričati. Pričala mu je o onom u kojeg je bila ludo zaljubljena. Taj je bio prelijep i izgledao je kao čovjek. Nije joj smetalo ni što živi u mulju ni što smrdi na strunulo podvodno bilje. Bio je lijep i nekako patnički privlačan i to joj je bilo dovoljno. Jednom će izaći iz svog skrovišta i povesti je sa sobom, bila je sigurna u to. Tamo dolje ona će mu kuhati i rađati mnogo malih zelenih beba, a on će je voljeti zauvijek. Čovjek- konj i djevojka ljubičaste kose postali su prijatelji. Ona bi svakog dana dolazila na jezero gdje bi sjedila i čekala biće iz svojih snova, a kad bi pala noć odlazila bi u šumu svom novom prijatelju. Jedne noći ga je malo bolje pogledala, frknula nosom i pitala zašto nema djevojku. Nasmijao se i odgovorio kako nema baš previše žena kojima ne bi smetalo malo podvojenosti. „Meni ne bi smetalo." bila je velikodušna. Laže mu, iz sažaljenja,bio je uvjeren i to ga je rastužilo više od ičega. Sljedećeg jutra otišao je do kućice s kolačima i ponudio sve što je imao vještici samo da ga pretvori u normalnog čovjeka. Upalilo je maloj sireni, nije li? Zašto onda ne bi i njemu? Vještica je rado pristala. Nije tražila ništa zauzvrat. Učinila je to iz zabave. Popio je gadan napitak što mu ga je pripravila i čekao. Nakon nekog vremena, osjetio je kako se lomi u struku. Boljelo je, ali bol je prolazna. Vidio je obje svoje polovine odvojene i beživotne na tlu i nekoliko užurbanih mrava izviđača kako razmatraju kakvoću, rizik i isplativost plijena i obuzela ga neizmjerna tuga. Cijelo to vrijeme osjećao se podvojen, a tek sad je to uistinu i bio. Gledao je svoje ostatke. Svoju životinjsku polovicu. Sad je to bilo samo odbačeno tkivo. Gledao je kako se ljudska polovica produžuje u njegove ispunjene snove i ponos je nadvladao osjećaj gubitka. Takav - jedan otrčao je prema jezeru da ponudi svoju ljubav djevojci ljubičaste kose. Ushićen, mlad i prekrasno normalan zastao je na onom istom mjestu s kojeg ju je prvi put promatrao. Nije bila sama. Nedodirljivo biće iz njenih priča bio je sad stvaran muškarac u zelenoj vesti. Sjedio je u sportskom automobilu uz spušten prozor i moglo se vidjeti kako se smiješi. „Dugo sam te čekala, znaš li? Sad sam zaljubljena u drugog. Idi. Ne želim te više. On je sve što ti nikad nisi bio: jedinstven i nestvaran. Kentaur je."

Čovjek koji više nije bio i konj približio se ne bi li čuo što govore. „Malena, ti si uvijek znala izmišljati priče. U tome si najbolja." „Dokazat ću ti." okrenula se. „Eno ga tamo, to je on......" htjela je još nešto reći,ali kao da je zaboravila riječi. „Što si to učinio?" šapnula je više za sebe, sporo razdvajajući slogove. Čovjek u zelenoj vesti je pratio predstavu i smijao se. U njenim očima razočaranje. „Što si to učinio?" Stajao je tu pred njom. Muškarac kao i svaki drugi. Tako bolno običan. Krenula je dublje u šumu, praćena njegovim zbunjenim pogledom. Bio je siguran da je to ono što je željela. Nekog stvarnog. Potpunog. Neće krenuti za njom. Šuma je pravedan pripovjedač dok se dijeli na njegove i njene tragove. Izgaženo tlo svjedoči. Tamo duboko među sjenama, žena će si iznova dopustiti da zaluta. Čarolije se događaju izgubljenima. Ona će si naći novu maštariju. Nekog dragog patuljka ili vilenjaka možda. Čovjek će dugo sjediti uz obalu i uzalud prizivati kiše ne bi li još jednom pomiješale tragove.

Ljiljana Meštrić