Gotovo svaku večer čitam svome šestogodišnjem sinu štivo koje on izabere. Ako je knjiga podugačka, čitam ju u dijelovima. Tako sam mu večeras čitala „Veliku pustolovinu Stuarta Malog" E. B. Whitea. Naime, mali junak (miš) ove dječje priče igrom slučaja ponudio se jednom ravnatelju škole da će održati nastavu jer se ovaj požalio da mu je jedan učitelj otišao na bolovanje. Stuart je nastojao zadržati pažnju djece te je odlučio pristupiti im na pomalo nekonvecionalan način. Tako su se djeca u razredu počela uključivati na temu što je u životu važno , kako se donose zakoni, zašto i čemu služe. Vjerujem da nema niti jednog učitelja u našoj zemlji koji je raspravljao sa djecom o ovoj zaista „zahvalnoj" temi i na način koji je uspio ovaj neobični mali učitelj. Pomislila sam kako bi možda stopa maloljetničke delokvencije bila manja da u našim školama postoji edukacija djece o tome zašto i kako se donose zakoni, zašto su potrebni te zašto ih treba poštivati.  No, pored ove zanimljive konstatacije, veći dojam na mene je večeras ostavila rečenica lika ove dječje knjige - jednog dječaka koji je nastojao dati odgovor na  Stuartovo pitanje o tome što je u životu važno: „Zraka sunca nakon tmurnog poslijepodneva, malo glazbe i miris bebina vrata ako je majka drži čistom." Zastala sam nakon te rečenice jer me obuzeo sjetan osjećaj. Kako divna rečenica. Kako sam ja inače podložna „poetičnim" konstrukcijama, tako da me riječi koje tako divno oslikavaju lijepe stvari u životu ne mogu nikada ostaviti ravnodušnom. Neobično je to opisati riječima. Kao da čovjeku na trenutak zadrhti duša. Ljepota življenja nalazi se u malim jednostavnim, ali tako divnim stvarima. „Zraka sunca nakon tmurnog poslijepodneva, malo glazbe i miris bebina vrata ako je majka drži čistom." Važne stvari! Jeste li ikada vidjeli ljepotu koju donesu zrake sunca nakon tmurnog poslijepodneva? Kako divan prizor. Nakon kiše sve je nekako čisto, zrak je lakši, obrisi kuća i drveća su nekako jasniji, mirisi su intenzivniji, kao da se nagovješta neko novo razdoblje, kao da te priroda u tom svom sjaju vuče da obratiš pozornost na nju...da ju primjetiš, kako je divna, očaravujuća, sveživotna. Možda... da se podsjetiš kako ti je potrebna i neprocjenjiva.
Potrebna nam je i glazba. Tolike su već studije napisane kako je glazba ima važan utjecaj na čovjekov život (pa čak i na biljke i životinje) . Malo glazbe može učiniti čuda. Čula sam da Mozartove simfonije puštaju nedonošenoj djeci u inkubatorima jer je dokazano da potiču razvoj moždanih stanica. Neke izdavačke kuće već odavno promoviraju glazbene kompilacije namijenjene „djeci za miran san", „za meditaciju", ... Ja sam sigurna da u mom životu glazba ima veliku ulogu. Ugodni zvuci pred san ili ujutro doista osvježavaju.  Kupila sam nedavno kompilacije bolivijske skupine. Indijanska glazba ima nešto posebno. Oni su uvijek bili simbol duhovnosti i harmoničnog odnosa sa prirodom. Vjerujem da se to osjeti u njihovoj glazbi. Zato mi se toliko i svidjela. Morala sam si kupiti 2 cd-a. Neprestano ih slušam i zaista me ispunjavaju. Moja mala kćerkica rado ih samnom sluša i ne samo sluša, već radosno maše rukicama i glasno se smije. Glazba je prava stvar!
... „miris bebina vrata ako je majka drži čistom." Kada bi ljudi koji su odlučili ne imati djecu, znali kakav je osjećaj zagrliti svoju bebu i osjetiti njen miris, mislim da bi istog trena bacili se na iskorištavanje svojih reproduktivnih sposobnosti. Ja mogu reći samo jedno kada prislonim lice na maleni vratić moje kćerkice: trans! Neopisivo, iako ja volim reći: „miris anđela". Smiješno, ali nema niti jedne stvari na ovom svijetu s kojom bih mogla usporediti taj miris, taj osjećaj, taj čudesan doživljaj ljubavi. Znam samo da mi pruža neopisivu radost postojanja. Moje dijete...moj život....Sretna sam što mogu dojiti. To je uistinu najdivniji osjećaj koji majka može osjetiti. Kažu da se dojenjem u majčinu tijelu otpušta hormon sreće. Ja sam to zaista i utvrdila. Ne postoji niti jedan veći dar na svijetu koji majka može pokloniti svom djetetu na početku njenog života (koji ima učinak i dalje, naravno) do dojenja. Samo jednim činom daješ hranu, toplinu, dodir, pogled, sigurnost...to je čin ljubavi. To je radost koja otvara srce i čini te neizmjerno postojanom. Osjećaj da samim svojim bićem pružaš tom malenom djetešcu sve što mu je potrebno, čini majku tako božanstvenom.
...„Zraka sunca nakon tmurnog poslijepodneva, malo glazbe i miris bebina vrata ako je majka drži čistom."...
Danas me rečnica iz dječje pustolovne priče podsjetila na jedne zaista vrlo važne stvari u životu.

Ines Perić