Od prije 5 godina u Hrvatsku je nahrupila najezda showova poput Big Brother, Story Super Nova, Idol, Top model, Farma, Hrvatska traži zvijezdu. Reality showova, izrađenih po istoj matrici i pokupljenih naravno sa zapada. ( Volimo uvoziti sve strano i nemamo povjerenja u ništa domaće.) Kako uvozimo i voće i povrće, iako naši seljaci, ne znaju kuda bi sa obiljem proizvedene hrane, kako uvozimo i obuću i odjeću, iako se naše tvornice gase, zbog nepovjerenja u njih, tako je naše kopiranje doseglo čak i do zabavnih showova. Nemamo u sebe povjerenja da osmislimo najobičniji, zabavni show, koji bi se gledao subotom navečer. Zvijezde pjevaju, Zvijezde plešu, razni kvizovi neograničena je lista showova, uvedenih iz Amerike, Engleske i Italije. Sve to ne bi bilo toliko teško, da ti showovi jednostavno, nisu svi redom jednaki, puno blještavila, iza kojeg se ne krije apsolutno NIŠTA. Samo nedostatak etike, zabave i mašte. Svi se odvijaju na gotovo identičan način- ( U igri su uglavnom veliki novci- privlačnost, koje najzanimljiviji pobjednik, osvaja za apsolutno ništa, osim za to, što nam je dao uvid u svoj intimni život i tako se razgolitio svijetu, bez ikakve druge naknade osim love, koja očito sve kupuje. 

Što su ti showovi potakli u zadnjih 5 godina? Iako nehotično, potakli su zlosretni voajerizam, užitak gledanja tuđe patnje, tuđe sreće i osuda ili odobrenje tuđih postupaka. Uloga suca, odobravanje i osuđivanje nekoga zbog njegovih postupaka. Sve se to našlo na našem Meniju. ( Ljudi najčešće osuđuju druge, a ne njihove postupke). Tako je i u igrama u starom Rimu, gledateljstvo podignutim ili spuštenim palcem pozivalo na smrt ili život gladijatore, a tako i danas otkucavanje jednog telefonskog broja pruža ljudima dojam kao da odlučuju o nečijoj sudbini ( pa makar televizijski, ako već ne mogu  stvarno.) Ta lažna moć je ono na što takvi showovi hvataju gledatelje. Ljudi sve manje žive svoje živote, sve se manje trude oko stvarnih ljudi i prijatelja i radije čekaju razno razne realitye da bi sebi priuštili dozu uzbuđenja i "življenja" kroz živote glavnih junaka. ( Kako smo nekad doživljavali sapunice).

Osim toga, ljudi postaju OPSJEDNUTI 5 minutnom slavom, nauštrb običnog, normalnog života, kakav je većini predodređen, tako da mnogi misle da nisu dovoljno vrijedni, ako u toj masi ljudi koja je bila na tv-u i oni nisu imali svojih 5 minuta slave, te dojam da ih "publika" "voli".

Nekada uopće nisu postojali popularni ljudi. To je uglavnom bilo namijenjeno- kraljevima, carevima, vojskovođama i pjesnicima, a danas apsolutno svatko želi biti na osnovi nečega i ničega popularan, ali što je najgore budući svi oni koji žele biti popularni, nisu u podjednakoj mjeri i talentirani, da nešto umjetnički i kvalitetno priušte svijetu, tako se oni hvataju na ovakve tipove showova, u kojima jedino što prezentiraju je samoga sebe, svoju osebujnost, pa se često i sramote u želji da ispadnu "zanimljivi", a bivaju samo osramoćeni, što ih vodi u daljnje nezadovoljstvo sobom. A druge u grozničavu želju za vlastitih 5 minuta slave. FORMA UMJESTO SADRŽAJA, VIRTUALNI SVIJET ZAMJENJUJE STVARNI. 

Gledala sam prije par dana show - "Hrvatska traži zvijezdu" i način na koji žiri priopčava natjecateljima da su ispali i da nisu "za to" ( Za što zapravo ,kad ionako nitko iz tog showa, najvjerojatnije neće napraviti nikakvu karijeru, a jedino što je tu probuđeno je upravo lažna nada djeci da će postati neke zvijezde, kako bi se napravio show za gledatelje. ) i kako im gase nade mi je djelovalo strahovito okrutno. Zanima me, da li postoji ikakvi barem ostaci morala u ovoj državi ili je i on podlegao zapadu, a sve radi popularnosti i zarade? Gdje su stručnjaci koji vide u svemu tome, lošu obrazovnu funkciju? Kao i do sad. Nigdje!