U životima malih ljudi u Hrvatskoj postoje dvije suprotnosti, tj. 2 dijametralno suprotne klase. Jedna koja jedva spaja kraj s krajem i mora kopati po smeću da bi snašla dovoljan izvor financiranja za svoju egzistenciju , da ne umre od gladi, što je nekada bila zadnja solucija. I druga, koju čine dobrostojeći menadžeri, kojima je vrijeme novac i ako o nečemu vole razmišljati, to je o novcu. Kada ne rade, onda razmišljaju kako će zaraditi, kojim novim modelima, a kad rade, onda im je to sve, i o drugom ne razmišljaju. Iz odijela ne izlaze i ono im je pokazatelj uspješnosti na ljestvici moći. A ta ljestvica moći je danas u Hrvatskoj sve. Koliko visoko kotiraš na njoj, toliko ćeš biti cijenjen. Danas više nema poštovanja, prema osobnim, unutrašnjim vrlinama, koliko si dobar čovjek i želiš pomoći, nego danas, ljudi isključivo cijene drugoga, na osnovi toga koliko je uspješan.

Dobar izgled je tu isto od velikog značaja, jer čovjek koji će nositi odjelo i tako prezentirati samoga sebe svijetu, govori o tome, da on ima dovoljno novca, da kupi to odijelo, tako da se opet vraćamo na pitanje novca. Novac je danas postao osnovni izvor napuhavanja ega. Mnogi uspješni ljudi, koji imaju novca, misle da sa njim mogu kupiti, ne samo materijalno što žele, već i ljudsko. To je pogotovo izrazito u maloj Hrvatskoj zemlji, koja se bori s recesijom, koja je još uvijek u prijelaznom stanju, čija posljedica izlaska iz socijalizma i nemogućnost nošenja s prisvojenim kapitalizmom, nas je dovela do velikog siromaštva, kako materijalnog, tako i duhovnog.

Siromaštvo je svojestveno zemljama koje izlaze iz jednog državnog uređenja u drugo, jer je proces tranzicije dug i dugo traje, ali ta nemogućnost nošenja s prisvojenim kapitalizmom nas dovodi u utilitarističko stanje. Tj. kada dugo vlada siromaštvo, onda se ljudi okreću, onom što bi ih izvuklo iz siromaštva, novcu, kao božanstvu. Pa se rijetkim, uspješnim ljudima koji još imaju novaca i koji su uspjeli daju prevelike odlike, a oni sami o sebi počnu misliti, kao o nekoj vrsti "posljednjih Mohikanaca", koji mogu kupiti apsolutno sve, pa i druge. A to je početak kapitalističkog bezbožništva, jer uz kapitalizam ne ide vjera. Samo u formalnom obliku.

Iako se i na zapadu cijeni novac, ne cijeni se u tolikom obliku, kao kod nas. Zapad cijeni novac, ali zna da sa njim može kupiti jedino materijalno i tog je postao odavno svjestan. Ali ne i mi. Naši poslovni, bogati, uspješni ljudi misle da novcem mogu kupiti i druge, budući je većina siromašna i ne posjeduje ono što je toliko visoko cijenjeno. Ti uspješni ljudi su strahovito materijalno osviješteni i misle da je svakom novac od najvažnijeg značaja. Oportunisti koriste svoju sreću i veze, da preko ljestvice moći, dokazuju kako su jednostavno puno bolji od drugih, samo na osnovi više novaca u džepu ili banci, a siromasi se osjećaju kao zadnji ljudi na svijetu, kao da su kužni, nedostojni života, u svijetu gdje se cijeni JEDINO NOVAC. Tako da se i oni okreću raznim vrstama zarade i život im se počinje vrtiti oko toga, kako da i oni dođu do novca. Neki se okreću kriminalu, neki korupciji, a ostali koji nisu baš toliko iskvareni, se okreću životu na kredit. Samo zbog tog lažnog sjaja uspješnosti, koja je zamijenila sve ljudsko.

Ljudi koji imaju novac, danas smatraju da je to sve što trebaju ispuniti od egzistencije. Da se na drugim poljima ne trebaju truditi, jer su oni jedni od rijetkih u Hrvatskoj, koji su uspjeli. Masa, ugledana na njih živi na kredit ( kao i Amerika) i pokušava postići isti sjaj odraza uspješnosti, jer misle da s tim sjajem, dobijaju i ostale kvalitete u očima promatrača. ( I toliko željeno poštovanje, koje dolazi samo s uspjehom.) Kad pogledamo oči siromašne osobe, kako gleda uspješnu i kakve ona kvalitete dobiva za nju, samo radi tog uspjeha, sve nam postaje jasno. 

Siromašni se ljudi među sobom počinju boriti svim sredstvima, jer si nisu potrebni, budući nemaju novac, a ljubav je tu postala irelevantna, kao oblik davanja među ljudima. Ali ti ljudi ,kada su pred poslodavcem ili šefom, postaju jako ponizni i gotovo da ničice padaju pred njim. Zato, jer on posjeduje ono što njima treba, novac kao najbitnije sredstvo, da bi se postigao taj lažan sjaj.

Tako da.. Iako postoje dvije klase ljudi u Hrvatskoj, jedna siromašna, koja živi životom na kredit, i pokušava održavati lažan sjaj uspješnosti, jedna uspješna, koje ima u zanemarivom postotku , jednostavno je svima od neopisivog značaja postao novac. Više ne postoji uzrečica- "Siromašni su bolji ljudi, jer im novac nije toliko bitan i jer se oni okreću bitnijim, uzvišenijim stvarima."

Zašto se to meni ne sviđa? Zato jer sa ovakvim stavom, ljudi postaju roba u procesu tržišne razmjene, oruđe i sredstvo u kapitalističkom mehanizmu, a ne više  ljudi, čija uzvišenost dobrote, osjećaja i ljubavi nema cijene.

Vjerojatno iz tog razloga, toliko mali broj ljudi u Hrvatskoj želi pomoći drugom, jer smatra da mu to neće donijeti ništa. Ali kada bi razmislio malo dublje, onda bi shvatio da to možda ne donosi ništa kratkoročno, ali dugoročno donosi nešto puno važnije, a to je - razmišljanje o sebi kao o dobrom čovjeku, što te prebacuje iz uloge objekta, vrijednog prezira, u ulogu subjekta, koji nema cijene, u svojoj uzvišenosti. I onda, ono što je većini nedostupno - novac bi postalo irelevantno, a ljubav koja je dostupna i imaju ju svi, bi postalo puno važnije sredstvo razmjene, koje usrećuje puno više od novca. A ljudi bi se osjećali ponosnima, što imaju nešto što je cijenjeno. A ne kao danas, kada samo vrlo mali postotak ljudi može uspravno držati glavu, a drugi ju moraju spuštati od sramote.

Kristina Zolota