Još jučer smo gledali sci fi filmove u kojima strojevi zamjenjuju ljude i obavljaju sav posao umjesto njih. Osim posla, čak dobiju i određene emocije, pa krenu u rat protiv čovječanstva. Čovjek je tu uvijek bio onaj "the good guy" na strani dobra , dok su strojevi bili "the bad guys" na strani zla. Na kraju bi čovjek pobijedio stroj i nastao bi dobro poznat stari "the happy end". Ali što se to dešava danas s čovječanstvom? Umjesto humanoidnih robota, dobili smo ekran, 30x30 cm kockastog oblika, na kojeg trošimo najveći dio vremena. Taj ekran se još zove "Internet". Najmodernija tehnologija, nisi u trendu, ako ga ne koristiš ili nemaš, a ljudi su to  prihvatili bez ikakvog pitanja i ikakvih ograda. Gotovo da im je dobro došao u posvemašnjoj nesocijalizaciji i budući ljudi više uopće ne znaju općiti jedan s drugim, oči u oči. Gledamo Internet i mislimo da znamo sve i da znamo sve što se zbiva u svijetu i da nam sve stoji kao na dlanu, pa ga koristimo do iznemoglosti. Trošimo na njega, na taj stroj, koji nije čak ni humanoidan većinu vremena, jer se svijet ionako stubokom pokvario, ali i dalje želimo biti dijelom svijeta, pa makar i putem interneta. Želimo biti povezani s ljudima ili si barem uobražavati da smo povezani putem stranice kao što je Facebook. Dodamo nekog pod prijatelje i utvaramo si da je on naš pravi prijatelj iako ga ne vidimo ni jednom godišnje. Zašto? Zato jer nemamo vremena.

Sve više se pitam svakim danom, da li taj internet uopće ima ikakvog smisla. Kao i većina drugih otuđila sam se socijalno i svaki dan provodim preveliku hrpu vremena na internetu bez ikakve realne koristi osim zurenja u šareni ekran. Da li išta konkretno time dobivam? Plaću, novac, prijateljstvo, posao, neku satisfakciju? Baš i ne. Internet mi je postao vrsta meditacije. Gotovo da doživljavam zen stanje dok surfam i tražim nešto, što ne mogu naći.  Zurim u slova na internetu sve dok me san ne svlada i dok ona ne postanu mutna. Sve više ljudi danas visi na internetu i to im čak postaje vrsta paralelnog života, dok se dopisuju s nekim. Sve manje ljudi ima vremena za druženje, a internet tu preuzima dominaciju. Suvremen čovjek ima vremena za gledati u ekran, ali nema vremena gledati ljudsko lice i mimiku na njegovu licu. Radi čega? Možda se bojimo, što stoji iza ljudskih lica, pa nam se lakše osamiti i povući u skriven kutak interneta , gdje nas nitko ne vidi, ne čuje, osim debelog stakla ekrana, te milijuna žica koje pronose impulse kojima se tipkamo s ljudima. Teško nam je gledati u druge, jer danas je općenito kriza socijalizacije među ljudima, kriza odnosa među ljudima, pa nam je lakše biti sam jednostavno pred internetom i ne mučiti glavu time što onaj drugi misli o nama i da li išla osjeća ili ne osjeća ništa. Sjednemo se na internet i mislimo da smo povezani s čitavim svijetom, a ispada da nismo povezani s nikim. Sve su to slova na ekranu, blješteća, lijepa, ali tek slova, a ljudi i njihove duše su udaljenije nego ikad! Možeš vikati, možeš plakati, možeš pisati milijune emailova, a ljudi te neće čuti, a emailove će bacati u spam. Zašto? Nije im stalo. Portali kao mehanički roboti gutaju IPove posjetitelja na svojim cookiejima što im pomaže da nađu sponzore, te kopiraju vijesti s Hine , dodaju slike i ponavljaju istu matricu djelovanja iz dana u dan, ne osjećajući zapravo ništa prema svim tim ljudima, svim tim događajima, svima nama skupa. Jedino što se računa je broj posjetitelja, kao broj,visitora izračunat zbrajanjem cookiea. Što manje lica,a što više visitora to bolje! Što lice više dobiva ljudske dimenzije i postaje osobnije, to gore. Čovjek misli da će svojim piskarijama utjecati na nekog ili nešto promijeniti u svijetu, ali od toliko slova koje ljudi ostavljaju na internetu, na kraju sva postaju ista - nebitna. Svi emailovi, koje nam šalju nepoznate osobe postaju nebitni. Jedino što se računa je kad dobijemo nešto od nekoga do kog nam je stalo, koga poznamo dugi niz godina i to iz viđanja uživo i s kim dijelimo ista iskustva.

Ali sad viđanje postaje zastarjelo, jer sad internet sve preuzima, a ovakva vrsta viđanja spada sve više u domenu zastarjelog ponašanja. Uvijek smo pričali, što se se dogoditi kad će nam društvo praviti strojevi, a ne ljudi, a mislim da je do tog vremena već došlo, samo toga nismo svjesni. Iako nam je puno više stalo do ljudi koje poznamo uživo, nego osoba čije pisanje samo kao hrpu slova vidimo na internetu, ipak smo i dalje na tom čudovištu koje guta hrpu duša, a nema u sebi ništa duševno, jer rijetko koja osoba s kojom ti općiš preko interneta ima prema tebi emocije kakve imaju osobe s kojima se družiš uživo, ali možda današnjem čovjeku na žalost ni ne trebaju emocije i ljudi s emocijama, pa zato do te mjere i koristi internet.

 K.Z