Mia Čorak Slavenska
      Jedna velika umjetnica 20-tog stoljeća, balerina Mia Čorak Slavenska rođena je u Brodu na Savi 20.02.1916. god. Umrla je 05.10.2002. god. u Los Angelesu u Kaliforniji (SAD). Kao malena, jednogodišnje dijete odselila je s roditeljima u Zagreb. Tek je povremeno dolazila na ferje kod tetke Dore Majevski-Parma, učiteljice klavira. Brođani su je upamtili po egzibicijama na savskom Repićevom kupalištu. [1] Nakon što je 1934. postala primabalerina HNK-a Mia je prestala dolaziti u Brod ali ostalo je zapisano sjećanje na njene dolaske jednog od njenih vršnjaka: "... Mi smo lumpali svoju mladost i uglavnom pronalazili ono što nismo tražili, a ona je ljeti, nakratko upadala među nas, vitka, lijepa, inteligentna, jednostavna, srdačna, odišući porukom kako je pronašla ono što je tražila i kako već živi život u kojem utire trag i pripada samoj sebi.." [2]
      Miu smatraju jednom od najveće tri svjetske balerine 20-tog stoljeća. Roditelji Mie Čorak su otac, ljekarnik mr. Milan Čorak, majka Hedviga Čorak rođena Palmer a stanovali su u Starčevićevoj 3. Krštena je 22. travnja kao Mia Teodora Dragica a kumovi su bili Katarina Kuhner i Dragutin Šefer. Otac Mie Čorak, Milan Čorak je porijeklom iz Čorkove uvale, iz Like. Majka Hedviga inzistirala je na preseljenju u Zagreb. Maloj Miji je vrlo rano bilo jasno da se želi baviti plesom, a njezina majka, naslučujući izuzetan talent, odlučuje obitelj posvetiti tom zadatku. Ona preuzima brigu oko kvalitetnog glazbenog i plesnog obrazovanja kao i održavanja stroge discipline života i rada. [3]
      Danas se u rodnoj kući "Najveće i najnadarenije plesne umjetnice, koja je proizašla iz hrvatskog naroda" - kako je prije šezdeset godina zapisao dr. Slavko Batušić u četvrtom tomu Hrvatske enciklopedije, nalazi pezzeria "Mamma mija" čiji naziv, potpuno slučajno, zvučno asocira na ime Mia. U Brodu je Mia Čorak nastupila u Hrvatskom domu 1929. kao već afirmirana i popularna balerina. 2004. godine je u povodu 88. godišnjice rođenja na rodnu kuću Mie Čorak postavljena spomen-ploča koja je 2007. god. dopunjena medaljonom čiji je autor akademski kipar Ratko Petrić. Plesna publicistica Maja Đurinović je autorica prve hrvatske monografije o Miji Čorak Slavenskoj. Njezin rodni Slavonski Brod, zapravo brodski ogranak Matice hrvatske i Kazališno-koncertna dvorana, u suradnji s Hrvatskim društvom profesionalnih baletnih umjetnika iz Zagreba pokrenuli su manifestaciju u čast ovoj velikoj plesnoj umjetnici. Jakov Sedlar je snimio prvi hrvatski dokumentarni film o Miji Čorak Slavenskoj.
      Svi smo čuli za Plitvička jezera, većina vas je vjerojatno uživala u ljepotama jezera i slapova, ali manje je poznato da se u sklopu Parka, i to u njegovom sjeverozapadnom dijelu, nalazi prašuma Čorkova uvala. Prašuma Čorkova uvala prostire se na 80 hektara i čini je šuma bukve i jele (Abieti-Fagetum dinaricum ). 1965. godine proglašena je specijalnim rezervatom šumske vegetacije. Odlikuje se osebujnim reljefom krša u kojemu se pojavljuju vrtače, škrape, strmine i kameni blokovi. Danas se održava u Saborskom, na obroncima višestoljetne prašume "Čorkova uvala", unutar prostora Nacionalnog parka "Plitvička jezera" Ples Sunca i Mjeseca. Eto iz tog egzotičnog dijela potiče otac Mie Čorak koji je imao brata Luju i dvije sestre, Margitu i Klaudiju. O njihovim roditeljima za sada ništa nam nije poznato. Lujo je odselio u Ivanić Grad, a Milan u Brod na Savi a kasnije u Zagreb gdje je i umro. Sestre su duže ostale u Lici i nakon II svj. rata također završile u Zagrebu. Lujo je imao dva sina, Ratimira i Mladena. Margita Čorak, udana Tomljenović imala je dvije kćeri Nadu i Ljerku. Klaudija se isto udala (Živoder). Podatke o obitelji Čorak dobili smo od Ksenije Horvatić, rođ. Čorak, kćerke Mladena Čorka iz Ivanić Grada.
      Od svoje četvrte godine Mia statira na pozornici HNK-a. Balet je učila kod Josefine Weiss i Margarite Froman, kasnije u Beču. Već 1919. nastupa u operi Madame Butterfly. Dvije godine kasnije briljira solo točkom na proslavi Dječjeg dana. Te, 1921. godine u Zagreb dolazi ruski balet pod vodstvom Margarite i Maksa Froman. Margarita preuzima zagrebački balet i kazališnu baletnu školu, pa tako Mia nastavlja plesno obrazovanje u jakoj ruskoj školi. Pleše u HNK u La Sylphide i 1924. god. kada je premijerno izvođen Baranovićev balet "Licitarsko srce". S dvanaest godina Mia Čorak je solistica zagrebačkog baleta, i već radi samostalne programe, pa tako 2. ožujka 1928. održava samostalnu baletnu večer u Splitskom kazalištu!
      U Zagrebu prvu baletnu večer priređuje 9. studenog 1928. godine u Glazbenom zavodu, koja završava ovacijama publike i uzvikom poznatog glumca Ive Rajića: "Zvijezda nam je rođena!" Kritika je prihvaća hvalospjevima i prati njezino usavršavanje u europskim centrima s oduševljenjem i ponosom. O njoj se piše u novinama i časopisima. Crvenokosa ljepotica je osvojila Hrvatsku.
      U Zagrebu, Mia s Vujanićem održava niz samostalnih Komornih večeri klasičnog i modernog plesa, za koje postavlja koreografije i nacrte kostima, otvara svoju školu, a u Narodnom kazalištu potpisuje ugovor kao primabalerina za sezonu 1934/35., što znači da s 18 godina postaje prva hrvatska plesačica koja nosi taj naslov.
      U Beču kod Gertrude Kraus studira modernu plesnu umjetnost, osvještavajući svoje kreativne ne samo plesačke nego i koreografske mogućnosti. Klasični balet izrađuje u Parizu kod Preobraženske, Kšesinske i Jegorove. Također, zajedno s dugogodišnjim partnerom Antonom Vujanićem, prolazi na audiciji Ruskih baleta Bronislave Nižinske i tamo, u Théatre des Champs Élysées nastupa tijekom sezone 1933/34.
      Očito je da Mia pripada suvremenoj baletnoj europskoj, odnosno svjetskoj sceni, i da se sve više udaljava od sitnih domaćih, klanovskih i političkih shema, koje imaju potrebu sve, pa tako i umjetnost, držati pod kontrolom. Izuzetna i beskompromisna po pitanju umjetnosti. Mia piše tekst o krizi baleta i nepoštivanju plesne umjetnosti u kulturnoj politici Jugoslavije, koji je objavljen u Jutarnjem listu 22. kolovoza 1935. Bio je to "početak kraja": na jesen joj nije produžen ugovor, a kad je sama priredila plesnu večer posvećenu Pavlovoj, 23. siječnja 1936., pljesak publike je prerastao u žestoki protest protiv uprave koja ovakvom politikom tjera našu djecu van, što je opet imalo za posljedicu zabranu daljnjih Mijinih nastupa! (Također je u posljednji trenutak, brzojavom iz Beograda, zabranjen njezin nastup na službenoj jugoslavenskoj priredbi za vrijeme svjetske izložbe u Parizu, s obrazloženjem da je premlada da predstavlja državu...) [3]
      Najveća hrvatska balerina svih vremena i jedna od najutjecajnijih umjetnica svoga vremena. Nastupala je na pozornicama širom svijeta, uključujući Južnu Ameriku, Afriku i Aziju, postavši primabalerina Metropolitan opere u New Yorku 1954.-55. godine.
      Na olimpijadi u Berlinu, u srpnju 1936. godine organiziran je i plesni turnir, na kojem nastupa i Mia s plesnom točkom, koju je nazvala "Iz moje domovine". Bilo je riječ o hrvatskom narodnom plesu, koji je izvela u originalnoj posavskoj nošnji. Njemačka publika je ostala očarana plesom i ljepotom narodne nošnje, pa su o tom nastupu pisale mnogobrojne novine, a kritika je pisala o "doživljaju nad doživljajima". Ukratko, zvijezda je bila rođena! Za nastup na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, Mia Čorak uzima ime Slavenska, i u svjetskoj konkurenciji ravnopravno dijeli prvu nagradu s Wigmanovom i Kreuzbergom, prvim plesačima njemačkog Ausdrucktanza. "Konačno jedna plesačica, koja pleše istinsku muziku!" primijetio je dirigent koji ju je pratio, kritika je uspoređuje s Pavlovom, a berlinska publika je petnaest puta poziva pred zastor. Berlinski nastup otvorio je mladoj Slavenskoj vrata Europe.
      Za nastup na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, Mia Čorak uzima ime Slavenska, i u svjetskoj konkurenciji ravnopravno dijeli prvu nagradu s Wigmanovom i Kreuzbergom, prvim plesačima njemačkog Ausdrucktanza. "Konačno jedna plesačica, koja pleše istinsku muziku!" primijetio je dirigent koji ju je pratio, kritika je uspoređuje s Pavlovom, a berlinska publika je petnaest puta poziva pred zastor. Berlinski nastup otvorio je mladoj Slavenskoj vrata Europe. Serge Lifar, tadašnji šef baleta, prvi plesač i koreograf baleta pariške Opere poziva Slavensku za partnericu u svom novom baletu Trijumfalni David (prosinac 1936.) i odmah sljedeće godine ponovno je angažira za, kažu, jedan od najboljih plesnih filmova uopće, Smrt labuda, (La Mort du Cygne), u režiji Jeana Benoita-Lévya, u SAD prevedenog kao Balerina. (U Zagrebu je film prikazan 1938. godine.)
      Prvi veliki međunarodni angažman, odmah iza Olimpijade, dogodio se prilikom otvaranja Rockefellerovog kazališta u Parizu, gdje Mia Čorak nastupa zajedno sa zvjezdanim Sergejom Lifarom kao partnerom u baletu "Triumf Davidiv". Miinu plesačku veličanstvenost još je više naglašavala njena upadljiva crvena kosa i pojava kojom je zračila.
      Uvijek joj je najvažnija bila umjetnost, no politika Kraljevine Jugoslavije je bila protiv nje. Trebala je predstavljati Jugoslaviju na Svjetskoj izložbi u Parizu ali, prisjećala se s tugom, političari su smatrali da bi njezin nastup za Jugoslaviju bio štetan. Impersario Arnold Meckel u Parizu bio je osupnut: "Država protiv umjetnice - učinit ću Miju slavnom, a Jugoslavija će to platiti!" uzviknuo je i zatražio od jugoslavenskih vlasti da mu plate otkazivanje Mijinog nastupa na Elizejskoj poljani. Tim je novcem organizirao njezin solo koncert u Salle Pleyel, kojega Jugoslavija nije mogla spriječiti jer za koncert nisu postojale ulaznice u prodaji nego samo pozivnice. Očekivalo se da će Slavenska postati zvijezda pariške Opere. Lifar odbija inicijativu njezina impresarija Meckela da Mia bude primabalerina. Jugoslavija nije trebala europsku zvijezdu, Francuska nije htjela strankinju kao prvakinju. Ta priča završava, prema Lifarovim memoarima posve tragično, jer povrijeđena Slavenska odbija zaljubljenog Meckela, koji se ubija.
      Iz Hrvatske joj je prvi i posljednji poziv da dođe i preuzme balet upućen 1941. Nije ga mogla prihvatiti jer je bila na turneji u Americi - što je uostalom bila i sreća s obzirom na dalji tijek političkih i ostalih događanja u ovom dijelu Europe.
      Godine 1938. odlazi Slavenska u Sjedinjene Države, gdje niže uspjeh za uspjehom u svjetski poznatom Metropolitanu. U Ameriku je došla s Ballet Russe de Monte Carlo, a plesala je sve poznate baletne uloge, no zauvijek će biti zapamćena njena interpretacija Blanche DuBois u "Tramvaju zvanom žudnja".
      Mia se 1946. udala za Kurta Neumanna, doktora filozofije, ekonomije i političkih znanosti, te dugogodišnjeg menađera za različite Hurokove znamenite umjetnike, a godinu dana kasnije je prihvatila državljanstvo SAD-a, i rodila kćer Mariju. Upravo je Maria Ramas snimila cjeloviti dokumentarni film o Miji prema Mijinoj (neobjavljenoj) autobriografiji.
      Tijekom desetak godina Slavenska, kao plesačica i "jedna od najljepših balerina sviju vremena" i kao koreograf, "jedna od rijetkih ženskih baletnih zvijezda koje sjedinjuju u isto vrijeme obje umjetnosti", vodi vlastite trupe: Slavenska Tihmar, Slavenska Variante Ballet i Slavenska Franklin Ballet s kojima pravi velike turneje po obje Amerike, Kanadi, i Japanu.
      Mia se još jednom vraća u Europu, gostuje u Londonu s Festival baletom; jednu sezonu (1955/56) je primabalerina Metropolitan Opere; nastupa kao star na televiziji; vrlo je cijenjena i koreografski a priznanja, poput medalje Nižinski dobiva još i 2000.
      U New Yorku 1960. godine otvara baletni studio, pa se sve više posvećuje pedagoškom radu, da bi 1963. i konačno napustila kazališne daske. Pedesetih je imala i svoju trupu (Slavenska-Franklin Ballet). Nakon što se 1969. preselila u Los Angeles predavala je balet na Kalifornijskom institutu za umjetnost pri UCLA. Odgojila je većinu najznačajnijih američkih umjetnika modernoga plesa. Pedagoški je aktivna do 1991. god.
      U međuvremenu Slavenska je napisala memoare ali ih ne objavljuje jer je izdavač zahtijevao previše promjena, da bi bilo zanimljivije! Uvijek i svuda Njegovo Veličanstvo Dolar! napisala mi je u pismu. Jedina osoba iz Hrvatske s kojom je posljednjih desetak godina održavala toplu prijateljsku vezu bio je Zvonimir Podkovac, plesač koji je dugo vremena nastupao, i sad živi, u Francuskoj, gdje je slijedio Mijine "tragove" i fasciniran svojim otkrićima, nakon više pokušaja uspio uspostaviti kontakt s njom. On je godinama sakupljao podatke i izvatke iz kritika, što je bio temelj zajedničke monografije i akcije vračanja Mije Čorak Slavenske u domovinu. Pridružio se i Mijin rodni Slavonski Brod i Udruženje baletnih umjetnika, a Jakov Sedlar ju je uspio posjetiti u staračkom domu i snimiti razgovor čiji su dijelovi prikazani u njegovom dokumentarnom filmu Slavenska nostra. Na žalost, nije uspjela ideja da je dovedemo natrag u njoj tako drago kazalište, na promociju knjige i filma, da prisustvuje skidanju zabrane njezina nastupa na sceni HNK, koje je nakon 68 godina proglasio intendant Mladen Tarbuk. [3]
      Crvenokosa ljepotica, umrla je u Los Angelesu 05.10.2002. godine uvjerena da je u domovini zaboravljena. Čak su HINA i domaći tisak vrlo diskretno ili nikako popratili, posve nesvjesni činjenice da nas je to, tada, napustila najveća hrvatska balerina svih vremena.Zapravo, možda nije bila zaboravljena, ali je sigurno bila prešućena. Ipak, posmrtno joj se vraća ugled koji joj pripada. Urna s posmrtnim ostacima najveće hrvatske i jedne od najvećih svjetskih balerina, Mije Čorak Slavenske, prenesena je iz SAD i pohranjena na Mirogoju u ponedjeljak, 18.04.2005. god. u 11 sati. Ceremonija je održana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Ureda za kulturu grada Zagreba i hrvatskog narodnog kazališta. U čast Miji Čorak Slavenskoj tri je dana prije, 15. travnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno izvedena baletna predstava "Tramvaj zvan čežnja", predstava u kojoj je Slavenska svojom umjetničkom izvedbom dosegla vrhunac svjetskog plesnog umijeća. U predvorju HNK je u nedjelju, 17. travnja, otvorena i izložba fotografija koje dokumentiraju umjetničke dosege Mije Čorak Slavenske. Posmrtne ostatke Mije Čorak u Hrvatsku je dopratila njena kći Maria Ramas i filmska ekipa koja je, u suradnji s Hrvatskom televizijom, u Hrvatskoj snimila posljednje dijelove za film "Odiseja hrvatske plesačice" za kojega je, prema majčinoj autobiografiji, scenarij napisala Maria Ramas. [3]

Izvor: Vrilo Mudrosti