Guste plave kose, nebesko plavih očiju i u četrdesetim godinama ostavljao je dojam nestašnog dječarca.

Mrzio je samo jednu stvar, ma što mrzio, želio je da taj ženski dodatak bude izbrisan sa lica zemlje.

Pogađate riječ je o ženskim cipelama s visokom petom, jer tih par centimetara uvijek ga je učinilo inferiornijim od partnerice.

Poslije rata ostao je raditi u vojsci bez obzirašto je time žrtvovao visoku stručnu spremu, jer uniforma mu je nadoknađivala visinu, te davala na važnosti i muškosti.

Od svega najviše uživao je u vojnim vježbama, jer se tada dječaram mogao igrati do mile volje i nadmetati se s onima koji su ga svojom visinom svakodnevno bacali u očaj.

Odrastao je Zvone tako mu je ime u prosječnoj građanskoj obitelji, koja se često prisjećala bogatstva i slave davnih predaka, od kojeg nije ostalo ništa.

Majka mu je bila šefica kuhinje studentske menze, a otac činovnik u jednom poduzeču.

Majka je bila tiha i pokorna, jer nagla narav njezina muža  nije trpila prigovore.

Zvone je još u ranom djetinjstvu naučio da se očeva volja mora milim ili silom poštovati, te kad nije htio ili mogao nešto ispoštovati stvarao je iluziju pokornosti.

Majstorski je smišljao priče i isprike, te hranio iluziju podređenosti ocu i njegovim željama. Išlo je to svakim danom, svakim događajem sve bolje, te je uskoro živio neki svoj život, a lažima je uspješno održavao okvire očekivanja.

Kada bi se neka laž i otkrila nikad nije priznavao istinu, otac bi malo šizio, neko vrijeme bi grmjelo i život bi tekao dalje.

Rano je otkrio magičnu moć svojih prića na koje su se djevojke lijepile kao muhe na med, ma tko brine za koji centimetar manje kad magične priće zavtre ti glavom i srcem, tako da joj ništa više nije važno.

Prolazile su godine takav lepršav i s puno mana svidio se tamnokosoj Mirki, koja je živjela sama s ocem, a on ma koliko se trudio nije ju uspijevao kontrolirati.

Rano je napustila školu jer kako je sama govorila tamo ju ništa nije privlačilo.

Povremeno je radila sezonske pomoćne poslove i Zvone joj je došao kao dar s neba onako rječit, nježan, školovan.

Uz nju on se i bez uniforme osjećao velik, supreioran, a bio je koji centimetar i viši od nje. Mirka je odlučila da je on čovijek njezina života i smišljeno poticala njegov ego glumeći neukost i neznanje , a on velikog učitelja, te strpljivo čekala priliku da ga veže za sebe.

Otac mu je vidjevši tu neprikladnu udavaču bjesnio, a Zvoni nije ni na kraj pameti bio brak i zajednički život.

Mirka se već neko vrijeme loše osjećala, a doktorove riječi bile su poražavajuće, jer rekao joj je ako želi imati djecu neka to učini odmah, jer njezina bolest će napredovati i uskoro će za nju biti kasno.

Zvone ju je tješio kako je najbolje znao i umio, ali mu ni na pamet nije padalo da joj podari za nju najveći dar.

Vrijeme je kao i svako vrijeme prošlo, te je morala na operaciju koju je dozadnjeg trena izbjegavala.

Na operacijskom stolu ostavila je zajedno s maternicom i sve snove o bebi.

Nikada mu to nije oprostila, njihov život je po njezinom izlasku iz bolnice postao pravi pakao. Neko vrijeme uspijela ga je držati uza sebe vezanog osjećajem krivnje, ali te veze bivale su sve slabije, a njegova potreba za slobodom i novim osvajanjima sve jača.

Rastali su se jednog jutra uz suze psovke i pokoji šamar, ali i veliko olakšanje bar što se njega tiče, olakšanje su osim njega osječali i njegovi roditelji, jer neprikladniju ženu za svog sina jedinca nisu mogli zamisliti.

 Zvone se bacio u život punim plućima jedna, druga, treća, plava, crna, smeđa nije bilo važno.

Prijatelji su odmahivali glavama govoreći da mu je život nalik na meksičku sapunicu, a on se samo smješkao krečući u nova osvajanja.

Pomislio bi on i na Mirku u nekim trenucima kada se osjećao inferiornih spram ostalog svijeta, tada mu je njezina nesavršenost itekako nedostajala, jer uvijek je bio bolji od nje u svemu i njie bilo potrebe da se s njom natječe niti da joj se dokazuje.

U tim svojim lutanjima naišao je na jedno neiskvareno djevojče, koja je prije nekog vremena došla iz Slavonije i ovdje marljivo studirala.

Zavrtio joj je glavom kao i mnogima prije nje provodeći dane u njezinoj podstanarskoj sobici. Voljela ga je više od ičega na svijetu slijepo prelazeći preko njegovih mana, a uz mane potkrala mu se doduše ne prvi put i greška.

Mala seljančica kako ju je pred prijateljima nazivao ostala je trudna, i prije se to događalo, alin uz malo uvjeravanja i novca stvari bi došle na svoje mjesto, ali ovaj puta ne.

Ona iz straha pred Bogom ili prevelike ljubavi prema njemu odlučila je roditi.

Vrijedno je polagala ispite skrivajući od stanodavca svoje stanje dok god je mogla, ali došao je dan kada se ništa više nije moglo sakriti.

Stanodavac joj je pravdajućise neznam kojim razlogom otkazao najam te skućene sobice. Bezuspješno je pokušavala naći drugi smještaj, ali kad bi došla pogledati sobu iz oglasa čim bi ju vidjeli svi su odmah tvrdili da je soba prije nekoliko trenutaka iznajmljena.

Nije bilo druga Zvone je sakupio njezine stvari potrpao ih u svoj ostarjeli mercedes i doveo Anu pred svoje roditelje.

Tata rekao je skoro ćeš dobiti unuka.

Majka je šutjela, ali za divno čudo niti otac nije rekao niti riječi samo su se u zraku osjećali bijes i netrpeljivost u tolikoj količini da si ih mogao nožem rezati.

Iduće jutro Zvone je otišao na posao, a Ana je dobila mršavi doručak začinjen prodikama njegove majke, te kuknjavom o skupoći, njihovoj nepromišljenosti....

Vrijeme do poroda uglavnom je provodila u Zvoninoj momačkoj sobici čekajući da on dođe s posla, često preskačući obroke, jer radije je bila gladna nego da uz obrok dobiva prijekore i prigovore.

Rodila je sina jedne tihe prosinačke večeri.

Zvone je u rodilište došao tek drugi dan, jer prvi dan slavio je s prijateljima pa se malo zanio i nije bio sposoban za posjete, roditelju uopče nisu došli.

Vrativši se iz rodilišta u mali sobičak shvatila je da se ništa nije promijenilo i dalje je bila nepoželjna samo sada što god bi napravila za dijete nije bilo dobro, krivo ga držiš, nisi ga dobro nahranila, žedan je a ne gladan, ništa nisi u stanju napraviti kako treba grmjelo je po kući.

Došlo je proljeće beba je malo ojačala i jedini lijepi trenuci bili su Ani u dugim šetnjama. Vozeći malog u kolicima ona i Zvone polako su šetali i komentirali svijet oko sebe.

U jednoj takvoj šetnji prošlost je sasvim slučajno naletjela na njih, da Mirka ona ostavljena zapanjeno je promatrala bebu, Zvonu, Anu, te im bez imalo razmišljala prišla.

» Bubi to je tvoje dijete?» Pitala ga je

On je potvrdan odgovor promrsio kroz stisnute zube.

Unijela mu se u lice i ljutito prozborila: « Da sad imaš sina a kada smo nas dvoje trebali imati bebu, dok sam ja još mogla ti nisi htio!!»

On je diplomatski odšutio spuštena pogleda.

Okrenula se zatim Ani: «Znaš srce  on će biti uvije moj, ma s kojom bio, on ti je moj muž» Ana se nekako snašla i priupitala Mirku za vjenčani list, a ova je spremno odgovorila: « ne nemam ga, ali davno smo se jedno drugom zavjetovali».

 Zvone je povukao zapanjenu Anu niz ulicu i šutke su otišli, znaš rekao joj je ova žena je nešto ružno iz moje prošlost, odavno ja nemam s njom ništa.

Ana nekako nije bila uvjerena da on govori istinu, a ubrzo će vrijeme pokazati da je bila itekako u prevu.

Kasnio je s posla jedan dan, drugi...treći put došao je kući pred zoru, a na mobitel koji je skrivao kao zmija noge stitzale su poruke u bilo koje doba noći.

Nekako se Mirka u to doba naglo sprijateljila sa Zvoninom mamom, pa im je počela i u kuću dolaziti.

Prošlo je tako nekakvih šest mjeseci i Ana se jedno jesenje jutro s koferom u rukama našla ispred zatvorenih vrata stana u kojem je dotad živjela- sama.

Polako je sišla niza stube.

Vrijeme je za istinu znala je to, sjela je u prvi autobus i krenula put rodne Slavonije.

Neću ulaziti u detalje njihova razgovora i susreta, ali se Ana nedugo zatim vratila u Zagreb gdje su joj roditelji prodavši djedovinu kupili i namjestili skroman stančić.

U tih dva-tri mjeseca Ana je redovito posjećivala sina, samo često bi naletjela na Mirku koja je ponosno gurala kolica....da sve to bilo je previše,ali što je mogla?

Iako bez posla zatražila je skrbništvo u centru za socijalni rad i dobila ga je.

Da bilo je tu mnogo mučnog natezanja sa Zvonom i njegovim roditeljima, optuživali su ju da je dijete ostavila, pokušavajući sakriti da su ju izbacili, kao argument naveli su da one ne radi a porodiljna naknada biti će samo do godine dana djeteta....

Nisu uspijeli i napokon je došao dan kad je mogla uzeti sina u naručje i odvesti ga u svoj skroman dom.

Shvatila je prošavši sve te mučne situacije da ju je Zvone zajedno sa svojim roditeljima pokušao silom odvojiti od sina ne bi li njegovi roditelji dobili zanimaciju u unuku, a Zvone žarko željenu slobodu bez njihovih kontrola i prigovora, jer evo vam unuče pa se brinite o njemu.

Plan im je propao, a na to nisu računali.

Čim se unuk odselio nekako ni Mirka više nije bila dobrodošla, jer ona je bila i onako samo oružje da se postigne određen cilj, a s obzirom da cilj nije postignut postala je suvišna.

Za Zvonu niti ovakva situacija nije bila loša... roditeljima bi rekao da je kod sina, Ani da je kod Mirke, Mirki da je... a bio je s prvom, drugom, trećom, plavom, crnom smeđom.

A ne zvone je uživao neko vrijeme, ali Mirka se nije dala uvijek bi nanjušila Zvoninu novu ljubav, pa bi slijedilo malo ulazaka u njegov mobitel, malo praćenja i osvanula bi ona na njihovom spoju.

Jednom prilikom presrela je ona Zvonu i njegovu dragu okrenula se zapanjenoj djevojci i upitala ju: «Curo koliko mu traješ? Ja sam njegova žena.»

On je šutio gledajući u pod te se ona okrenula k njemu :» Bubi zar ćeš me ostaviti?» pitala ga je, a Bubi-Zvone je i dalje šutio.

Bilo je i tvrdokornih situacija gdje se nova ljubav nije tako lako dala izbaciti iz igre pa bi Mirka od Zvone milom ili silom uspijela od Zvone dobiti suparničin broj mobitela, adresu, pa čak i broj s posla.

Odmah je kretala u akciju djevojci je slala poruke tipa ja sam ga upravo izmasirala miriše na metvičino ulje, ili daj curo odi ginekologu poslije tebe uvijek dobijem upalu..., a ako to nije pomoglo nazivala bi suparnicu na posao predstavivši se kao žena njezina ljubavnika.

Zadnji adut bila joj je adresa suparnice zvonila bi ona njoj na vrata, ubacivala pisma u kojima je sardžaj bio bolestan kao i ona sama.

Između ostalih bisera pisala bi jesi li za sex u troje?, znaš nastavljala je možeš se i udati za njega, ali on će se uvijek meni vraćati, meni i u moj krevet, on je moj muž.

Potpisivala se s Zvonimirka spajajući njegovo i svoje ime zajedno.

Jednom prilikom provela je dobar dio noći pred kućom u kojoj su bili Zvone i njegova draga zvoneći i šaljući im poruke, a za to vrijeme Zvone je vodio ljubav napaljen kao rijetko kada a poslije je bez obzira na sve zaspao kao malo dijete.

Suparnice su nestajale jedna za drugom, ne toliko zbog njene bolesne upornosti, već bi djevojke shvatile da ima previše istine u onom što govori i piše, te da dragi Zvone sjedi na više stolica, iako je svakoj pričao istu priču, kao papagaj ponavljao bi:» Ti nemaš pojma koliko ja tebe volim.»

Prolazile su tako godine.

Mirka je uvijek bila vrlo zaposlena jer Zvonu je morala držati na oku, samo nakupilo se mnogo adresa koje mora obići, prvo obiđe njegove bivše ljubavi da provjeri nije li se on nekoj vratio, pa slijedi praćenje, pa sve ispočetka.

U radnoj knjižici ima upisanih par mjeseci staža, ali za to ne mari jer ovaj joj je posao daleko važniji, kad-tad će ona Zvonu dovesti pred oltar i ući u njegovu obitelj kao njegova zakonita supruga, jer dosadašnje godina moraju dati željeni rezultat.

Ana već odavno lišena ikakva osjećaja prema Zvoni podizala je njihova sina što uopće nije bio lak zadatak.

S jedne strane bila je ona, a s druge Zvone i njegovi roditelji.

Kako nisu dobili malog na skrbništvo trudili su se da miniraju svaki njen pokušaj odgoja i autoriteta, jer ono što se kod majke nije smjelo kod djeda i bake bilo je dozvoljeno dapače.

Zvone je često sinu objašnjavao da je mama zločesta, jer ne dozvoljava da mali živi s njima, a kako bi mu lijepo bilo.

Majci svoga sina dao je i nadimak ZVIJER posprdno pred malim govoreći o njoj, navodeći kako ne zna kuhati, kako nije ničega vrijedna.

Skrivao je istinu da je alimentaciju poćeo plaćati tek kada mu je sud ovrhom sjeo na plaću, govoreći sinu da on za njega daje njegovoj majci velike novce i da bi za tih 800 kuna njegova majka trebala malcu ispuniti baš sve želje, jer to je njegov novac.

U jednom njegovom zahtjevu da sin živi kod njega naveo je kao razlog i to da bi on imao veći povrat poreza da je dijete sa njim.

Kad je malac krenuo u školu zvone je u najmanju ruku očekivao super odlikaša, a klinac je bio ispod prosjeka i pohađao je program za djecu s posebnim potrebama.

Zvone to nikad nije prihvatio jer on sam kako bi govorio završio je faks bez problema, da rekao bi svemu je kriva ona tvoja luda majka, radi ot tebe bolesnika da bi te zadržala uza sebe. Znao ga je satima ostaviti da sjedi pred jednim zadatkom sam bez ičije pomoći, jer pobogu djeca mlađa od njega rješavaju takve zadatke u mlađoj dobi, a tek ja, ma rješavao sam takve stvari kad mi je bilo četri godine.

Kako je malac rastao tako su i njegovi prohtjevi prema ocu, baki i djedu bivali sve veći, jer kao što znamo kod njih je sve dozvoljeno, ali sve ćešće se je kod njih čulo ono pedagoško NE, a od oca bi dobio i pokoji šamar, te bi nakon takvog čina otac mu rekao: »Sine ja tebe volim najviše na svijetu.»

U dobi od dvanaest godina malac se mogao izjasniti u centru za socijalni rad i reći s kime želi živjeti, ali dijete je na njihovo veliko iznenađenje izjavilo da želi i dalje živjeti s majkom. Nikada mu to nisu oprostili, djed je zaprijetio da nikada više neće ići s njima na more, baka je plakala, Mirka koja se odnekud stvorila objašnjavala mu je da bi mu ona rado bila majka umjesto njegove majke, a otac mu je zaprijetio da više neće dolaziti po njega jer svemu je kriva ona Zvijer, malac je pokunjeno otišao majci.

Bura se stišala, prolazili su tako dani, mjeseci Ana je nakon mnogo goidna odlučila pustiti drugog muškarca i svoje srce i svoj život.

Iskreno mu je predočila sav jad svog života.

Zvone je poludio, jedne večerio uletio je u njen stan govoreći joj da on želi biti s njom, da on nju voli najviše na svijetu, da imaju dijete i s kojim pravom ona pomišlja na vezu i brak s drugim muškarcem.

Ana mu je mirno rekla da ode i da ne dolazi nepozvan na njena vrata, a kada je on to odbio budući Anin suprug mirno ga je uhvatio za šiju i izbacio kroz vrata van.

Nekoliko minuta kasnije Ani je stigla poruka, a pisalo je : « Ja tužan odlazim bivša ljubavi.» Te noći Mirka uvukavši se pored zaspalih roditelja u njegovu momačku sobicu dugo tješila. Ana se pola godine kasnije udala za Ivana.

Klinac je za divno čudo prihvatio očuha našavši u tom šutljivom čovjeku stabilnost koja mu je bila potrebna.

 S ocem, djedom i bakom i dalje kontaktira, ali sada ode sam kada on to želi, a ne kada mora, oni mu pružaju sve manje nabrajajući što je sve mogao imati da je došao živjeti kod njih. Zvone nedavno nije prošao provjeru sposobnosti na poslu nude mu i mogućnost ranog umirovljenja čega se on silno boji, jer uniforma mu je često bila jedino utočište, jedina maska, ali što ćeš došli su neki jači, mlađi, viši, pa će on za koji dan nijemo stajati s druge strane ograde u ruci držeći papir na kojem neumoljivo piše umirovljenik.

Odavno su sijede prošarale njegovu plavu kosu, oči izgubile dječački sjaj, a bore ocrtale njegovo lice, mali plavi dječarac izgubio de u prošlosti.

Otac mu sve više prijeti da će stan i svu svoju imovinu nakon smrti ostaviti nećaki koji je sve što Zvone nikada nije bio.

Ne samo da prijeti već ga je nečak  neki dan posjetio i otišli su obaviti nešto u grad, a o tom poslu nisu htjeli razgovarati.

A Mirka?

I dalje se nada braku sa Zvonom trateći vlastiti život ne bi li bila stalna Zvonina sjenka, ali s godinama ima sve manje potrebe za tim, jer sve manje je žena kojima Zvone skida zvijezde s neba i koje uspije uvjeriti da njih voli najviše na svijetu, tako da nema potrebe da Mirka stalno kao prije kruži na biciklu od jedne do druge njegove bivše provjeravajući nije li se kojoj vratio.

To je bila zadaća koja joj je sve teže padala, jer prevarene bi djevojke nastavile sa životom, postigle karijere, udale se imale djecu, a njoj bi znale pri susretu dobaciti: « Draga zar si opet izgubila svog patuljka?»

Imale su one sve ono što je ona željela imati, ali eto zbog nekih okolnosti nije, ma jednog dana sigurno će i ona imati bar nešto od toga.

Umorno je uzdahnula sjela na bicikl i krenula razmišljajući o tome kako Zvone nju voli najviše na svijetu...Život ide dalje.

Stela Martić