Ti si ona koju slutim oduvijek,
iznikla iz humusa mojih čežnji.
Žeđam za kapljom rose s tvojih usana
posutih pepelom izgorjelih riječi,
gladan bez mrvica tvog dodira.
Za pogled u kojem vidjet ću sebe,
razvio bih krila svog uma
i poletio s tobom
u visine modre beskonačnosti.
Duša, ona ista koja zna te oduvijek kao dio sebe,
nema zavičaj i svaki kutak,
svaka rijeka, drvo, planina,
svaka zvijezda uhvaćena u mreži ponoćne tmine
njezin je dom.
Ja pripadam cijelom svijetu
i bezgraničnom spletu galaksija
no ujedno i tebi,
koju oduvijek znam, a još lik ti vidio nisam.
Znam da pritajena čekaš negdje
u trenutku mog beznađa,
kako bi uzela mi ruke i prošla njima
kroz sazviježđe svoje bestjelesnosti.
Znam da postojiš u nekom komadiću vremena
koji bit će moja čestica nade,
moj lijek i atom ozdravljenja.
I kriješ lice velom od latica,
da prerano ne zaronim u tvoje dubine.
Držiš me u kaležu nespokoja,
svjesna da ćeš morati ispiti te kapi
i prihvatit me kakav jesam.
I kad razliješ pejsaž svoje divote
po praznom platnu mog života,
a boje se stope u jedinstvo dvaju bića,
spoznaja o vlastitoj vrijednosti preplavit će mi dane
i vatrene jezičke usamljenog sutona,
a pjesme rađat će se same.


============
od Eugenio Fočić