ostali smo sami, prijatelju moj
ove večeri pokladne;
da prigrlimo grubost prošlog dana
kao tkaninu kojom ćemo se obaviti.
nazdravit ćemo uz čašu starog vina
čiji okus budi minule jeseni
i na usnama oživljava umrle poljupce.
ove večeri sjetit ćemo se nas
i onog što smo nekad bili.
divaneći za drvenim stolom
posjest ćemo kraj nas Nju
suputnicu noći, najsjajniju zvijezdu neba.
nek nam lamentira oblačne priče.
grijat će nas tek utrnulo svjetlo
ponad naših ružnih glava
i to vino - tekovina posrnulih stvaratelja.
sami smo, prijatelju moj
ali nek nas to ne smeta
jer ova nam noć poklanja priliku
da osvijestimo sve što smo izgubili.
pahuljasto pijanstvo vratit će pjesmu na usne
pjesmu mjesto psovki.
u ruci nećemo grliti rumeni kalež
već djevu čija nas je putenost
tako ovlaš savladala.
u njena smo bedra urasli.
njene su nas grudi ugostile.
ove večeri pokladne
skidamo maske, prijatelju moj
i prestajemo biti mi...
============

Ivana Pintarić