Dragi Tadija,

            znam da te više nema, a opet - tu si.

Što da ti kaže jedna pubertetska luda glava? Što da ti kaže,osim jednoga (a to se već zna) da nam je svima drag onaj tren kada si bio uzeo olovku i papir i napisao prvu pjesmu.

     Pjesništvo je kao ovisnost. Kada napišeš prvu pjesmu, napišeš drugu i treću, pa desetu, i pedesetu. Mnoge si uveseljavao svojom poezijom. Ona je prožeta humorom, ali krase ju iskrenost i neka čudna jednostavnost, a takva pjesma može dospjeti u srce svakog čitatelja. Onaj koji ne voli riječ ne može „sklepati" niti jedan stih, a kamoli napisati cijelu pjesmu.

Kolika li je onda bila tvoja ljubav prema riječi kada si već stotinu ljeta pjesnik. Kažem stotinu, jer se pjesnikom ne postaje preko noći, već se kao pjesnik moraš roditi. Ti si upravo taj i to rođen pod sretnom zvijezdom jer si nepresušan izvor stihova koji krijepi duše tvojih čitatelja.

Ti si rekao u jednoj svojoj pjesmi:

„Riječi koje s toliko žudnje tražiš

Pojavit će se, kada se ne budeš

Ni nadao da će te pohoditi:

One borave u Domu Tajnosti,

I malo je onih kojima se javljaju.

Jesi li ti možda jedan od odabranih?"

Isto tako iz te pjesme:

„Riječi koje traži duboko su skrite,

Druge, što ih ne treba, prolaze mu

Ispred očiju i smješkaju se,

Jedna od njih, Pristojna,

Prišapnu mu na odlasku..."

S poštovanjem,

Maja  

Maja Ravlić