07-14-09

Kiša ne prestaje padati. Na prvi pogled vidljivo je da ni ne namjerava prestati. Uporna je, a svaka nova kap postaje sve veća i brojnija. Koliko vode...potapa ceste, zaustavlja promet, briše tragove prljavštine i krede na pločnicima...Uistinu mnogo vode, ali ipak nedovoljno da izbriše neke naše postupke. Nije li to ironično? Svaka nova kap briše nadu da će se razvedriti, da će izaći sunce. Jasno je, i više nego dobro, neće se razvedriti, neće izaći sunce, briše vjeru u bolji dan.

Amadea, Mihaela i Damian su još kao djeca spoznali ljudske vrijednosti upoznavši jedni druge. Nije bilo dana koji nisu proveli zajedno, kako u djetinjstvu, tako i u zrelijim godinama. Njih troje bili su nerazdvojni. Poznavali su se od najranijeg djetinjstva, bili su poput brata i sestara, bili su spremni umrijeti jedni za druge, bili su najbolji prijatelji. Gradili su odnos koji se temeljio na iskrenosti i međusobnom poštovanju i povjerenju stoga se nikada nisu svađali. Oni su funkcionirli kao jedna duša- jer oni su bili jedna duša podijeljena u tri tijela, u tri različite osobe.

Amadea je bila «ona pametna». Uvijek je sve zadatke izvršavala na vrijeme jer je ona bila organizirana, uspješna i odgovorna. Život je rasporedila po prioritetima stoga joj nije bilo ni malo teško ispunjavati sve obveze na vrijeme i bez pogovora. Što je morala, nije joj bilo teško. Ona je uvijek bila prirodna te su ju zbog toga ljudi voljeli. Uspješna u svakome pogledu, to je definicija Amadee. Za nesigurnost nije znala jer je još davno spoznala što želi od života i odlučila je posegnuti za time bez obzira što je morala urožiti golem trud i napor da to postigne. Nije joj bilo teško odricati se i žrtvovati jer je imala podršku dvoje ljudi koji su bili cijeli njen svijet i njen snaga.

Bez obzira što su bile identične, ne samo po izgledu nego po duši, po srcu, Amadea i Mihaela su bile potpune suprotnosti. Krajnje točke ravnine, dva suprotna pola, dvije različite strane medalje.. Mihaela je, z razliku od najbolje prijateljice, bila simbol neodgovornosti. Sve je odgađala do zadnjeg trena, nije se držala nikakvih rsporeda, tvrdoglavo je težila vlastitom zadovoljstvu i od svega je uvijek odustajala. Bez obzir koliko su njih dvoje pokušavali Mihaeli nametnuti osjećaj odgovornosti, koji dolazi s odrstanjem, nisu uspjeli. Naime, kao mala izgubila je majku stoga nije imala niakakav roditeljski nadzor svih ovih godina. On je naučila sama. Uz oca odvjetnika kojeg niakda nema kod kuće sama je bila suočenja s ulaskom u svijet odraslih, naravno uz pomoć najboljih prijatelja.

Damian je živio na svoju ruku. Ponekad je bio sličan Amadeinoj odgovornoj strani, a ponekad je ravnodušno pustio sve što mu predstavlja problem, poput Mihaele. On je bio ravnoteža između njih dvije, stariji brat koji ih bje potiče i podržava.
Mihaela i Damian kao da su oduvijek zajedno. Još od malena su znli da način na koji se oni vole da je to ljubav koja ostaje. Oni su znali, još u vrtiću, da im je suđen oda provedu život zajedno jer nema toga što bi ih moglo razdvojiti ili natjerati na pomisao da imaju nekog drugog. To je ljubav o kojoj su svi pričali, a njima nikada nije postala navika nego jednostavno život koji će, kada budu spremni, zauvijek ujediniti jedno s drugim.

Iako su svaki dan provodili zajedno, iako su znali sve jedni o drugima, došli su do rzdoblja života kada su shvatili da postoje neke stvari u kojima će se razilaziti njihova mišljenja i pogledi na svijet. Ponekad se dogodi ono što ne očekuješ, ponekad te život iznenadi i tada sam sebe iznenadiš jer na dnu srca se javlja nešto za što bi silom želio da nestane. Ali to ne ide, i ti to ne možeš promijeniti bez obzira koliko se trudiš. Bez obzira koliko se nadaš. I onda jedino što ti preostaje je- šutjeti, jer si svjestan da možeš povrijediti ljude kojie voliš najviše i srušiti kule od onoga što si gradio godinama, a to nije ispravno i to si ne možeš dopustiti jer si ti onaj koji drži konce svoga života u svojim rukama. I usput onaj koji drži konce vašeg zajedničkog života, tog jednog života kojeg dijelite. Čak i oni, koji su bili idila prijateljstva, ponekad su morali zatvoriti srce i suzdržati se, u svojoj tišini, jer je tako najbolje za sve.

Ela je druge voljela više od sebe stoga je rijetko pronalazila vremena da učini nešto što bi nju učinilo sretnom. Kako je srednja škola završvala i kako su se bližili posljednji ispiti, ona je, umjesto da zagrije stolicu i popravi sve loše ocijene koje su joj se nagomilale u imenik, počela obilaziti razuzdane tulume svojih vršnjaka. Ti tulumi nisu uključivali Deu, kojoj je to bilo nesnošljivo i priitivno i Damija, koji nije volio ponašanje svoje cure u blizini tih ljudi. Ona je smatrala to vremenom posvećenim sebi. Ne tati, ne dečku, ne prijateljici, ne školi- sebi! To je bio njen način da pobjegne od svega, od problema, obaveza...Iako je cijenila iskrenost više od svega znala je kad bi joj netko nešto tajio. Upravo od toga je strahovala, od toga što tako dobro zna i što tako savršeno vidi sve što joj je pred očima bez obzira koliko ta slika bila uprljana.

Dea i Dami su mrzili te tulume koje je Ela redovito posjećivala. Znalo se kakvi su ljudi tamo i što oni rade. Uključujući drogu i alkohol, to su bili najrazuzdaniji događaji kojima se moglo prisustvovati. Dami nije bio tip osobe koji bi drugima naređivao što će činiti, vjerojatno je to bio razlog zbog kojeg Mihaeli nikada nije prigovorio. Ipak, najvjerojatnij se bojao da ju ne izgubi. To je bila samo sitnica, samo sitnica koja ju razdvaja od njih, a ona je inače tako savršena. Uvjeravao je sam sebe da će prestati, da će dići ruke od toga kao i od svega čega se ikad dotakla. Nije vjerovao u to da ju to ubija, baš kao što i njega ubija to što osoba koju voli uništava sebe i druge.

Ni tada kiša nije prestajala padati. I tada smo imali osjećaj da će biti dovoljno vode da izbriše sve naše rane, sve naše pogreške, sve nepromišljene postupke i sve propuste. I tada smo imali nadu da će izići dovojno jako sunce da osuši sve naše suze, vrati vjeru u život, da nam da snage da idemo dalje...i da će biti dovoljno jako da se ona ponovo probudi.

Amadea i Damian su trčali, trčali kao nikada jer su oboje bili itekako svijesni da je sve dostiglo kritičnu razinu i da više tako ne može. Znali su to i prije no što ih je netko nazvao na telefon obavjestivši ih da Mihaela leži na cesti pred svojim autom i da joj nije dobro. Ne priča suvislo i svako malo ju hvataju nesvjestice. Znali su o čemu se radi, i više nego dobro, jer je ona već dosta dugo živjela život čiji su dio bili oni, već spomenuti, tulumi. Mamurluk, halucinacije, gubljenje razuma, tupost, iznenadno mršavljenje...znalo je dvoje prijatelja o čemu se radi, ali su oni igrali na onu kartu koja im je značila više od svega- iskrenost, davno su se na nju zakleli. Ona je tvrdila da je sve u redu i da se ne brinu dok je njen duh propadao na dno njenih iluzija osjećajući kako se vrijednost njenog života gasi, kao u stvarnosti, u očima njenih najboljih prijatelja.

Bolničri su ju već okružili kad su njih dvoje pristigli. Bilo je jezivo gledati ju takvu. Njene plave oči  postajale su bijele, bez sjaja, a njena kosa je beživotno ležala na kišnom pločniku. Inače uvijek, njeno nasmijano lice, sada je poprimalo sivu boju nebeskog svoda. Promatrala ih je žalosno i bez imalo snage da im kaže koliko se kaje zbog svega. No znala je da nema povratka jer je ona bila ona tvrdoglava, činila je što je željela bez obzira na sve. Damian je plakao, a Amadea ju je samo šutke promatrala. Iako ju je boljelo što je djevojka koja joj je bila poput sestre uništila budućnost koju su zajedno gradili, bila je ljuta na nju, više od ičega. Ela je dobro znala da ju ona ne osuđuje, ona ju je jako dobro razumjela, ali kad je vidjela njega koliko pati...to ju je izjedalo. Mihaela je skupila posljednje snage da izmakne ruku iz Damianova dodira i polagano primi ruku najbolje prijateljice. Promatrala ju je netremice dok  su se suze iz njenih umornih očiju sjedinjavale s kapima kiše.
-Žao mi je...tako mi je žao...-tiho je govorila- To je zato što sam ja uvijek morala po svome- Amadea je i dalje šutjela. Toliko puta joj je predbacivala za to njeno glupo ponšanje. Svaki put kad bi došla kući pijana ili nadrogirana, a kad joj je najbolja prijateljica morala biti odvjetnik i braniti ju lažima. Toliko puta ju je izvlačila iz problema da se njihovo prijateljstvo, na posljetku na to i svelo, na gomilu izrečenih laži i sakrivanja istine od onog trećeg.
-Ela, bit će sve u redu. Ti ćeš biti dobro. Ozdravit ćeš. Mi ćemo ti pomoći da prestaneš s tim- govorio je uporno Damian uvjeravajući i sebe i Mihaelu u ono za što su oboje bili svijesni da su laži.
-Hvala ti na svemu što si učinila za mene. Znam da sam te previše toga tražila. Nisam željela da nosiš teret moje neodgovornosti na svoim leđima. Oprosti mi, oprostite mi oboje- tiho je govorila Ela. Damin je i dalje plakao,a kiša...neumorno je padala. Čak je i grmilo no to uistinu nitko od nas nije čuo.
-Tražit ću te samo još jedno, iako znam da nisam zaslužila- umorno je rekla Mihaela jedva udišući zrak- Molim te Dea voli ga, kao što sam ga ja voljela.

«Munja je sijevnula, mislim da je udarila negdje u blizni, a grmljavina je zaorila dugačkom cestom. Prva suza mi je kapnula niz lice jer sam shvatila da je kiša uspjela, obrisala je svaki trag u ovom danu. Obrisala je sve laži, pretvaranja, tajne koje su među nama bile posljednjih mjeseci.
Samo da znaš, uvijek ću pamtiti taj dan jer si mi otvorila oči. Zbog tebe sam naučila cijeniti život, iako ga ti nisi cijenila.»- govorila je Amadea sjedeći uz spomenik na kojem je bilo zapisano ime njene najbolje prijateljice. Iako je prošlo više od dvadeset godina, iako se sve promijenilo, iako je ona sada odrasla osoba uspomena je ipak ostala, kao i stara bol.
-Ideš Dea?!- pitao je Damian koji je položio cvijeće na Mihaelin grob, a potom otišao. Nije smatrao potrebnim zadržavati se dok je njegova žena, za razliku odn jega, milsila suprotno.
-Evo sad ću- dobacila mu je Dea,a potom poljubila spmenik najbolje prijateljice- Lagali smo i skrivali jedni od drugih uistinu mnogo toga, ali obećanja smo se uvijek držali.

Sunce je ponovo izašlo osvjetlivši groblje. Nije se iznenadila jer je jednostavno bilo vrijeme i mejsto za to. Napokon je osvanuo sunčni dan koji je izbrisao sve nekadašnje strahove, boli i patnje. Napokon je zasjalo sunce!

Veronika