Prije dosta vremena, htjela sam se angažirati u politici. To je bilo godinu dana prije izbora. Imala sam velike namjere i planove kako nešto poboljšati i da se s mladima malo više uključim u politiku, tako da možda i ja svoj mozak malo zaposlim, što bi se dalo napraviti za dobrobit Hrvatske. Učlanila sam se u jednu stranku gdje su bili okupljeni mladi ljudi. Došla sam puna ideala i ideja i dio ideja im podastrijela, u želji da ću kod njih naići na nekakav odjek. Njima su se ideje svidjele, ali kad je trebalo neku od ideja sprovesti u djelo, našla sam se pred zidom. Odjednom su oni počeli nalaziti neke izlike, pa mi čak u jednom trenutku rekli da "ja to sve sama napravim, pa će oni mene prihvatiti". A ideja nije bila tako jednostavna, da bi ju mogao sam čovjek, pojedinac napraviti.

Onda sam htjela oformiti novu političku stranku u kojoj bi bili mladi, "neiskvareni" ( tako sam to ja tad mislila) ljudi koji bi se trudili za tuđu dobrobit i od ove zemlje napraviti zemlju sa puno manje korupcije, nemorala, zločina i onda bi ova zemlja krenula u puno boljem pravcu. Kada sam te svoje ideje podastrijela drugima, opet sam naišla na raznorazna ismijavanja i ljudi su mi govorili da "nema šanse da bi se oni uključili u to, da imaju pametnija posla". To je išlo tako daleko da su mi čak moji tadašnji prijatelji govorili da imaju pametnija posla i moraju "zarađivati za život", tako da nemaju vremena brinuti brigu za druge, ali ja pošto sam tako "besposlena" neka to sama napravim, "a oni će to cjeniti". ( kao da bi ja imala puno nešto od toga, što bi netko nešto "cjenio".

Tad sam shvatila da sve moram sama napraviti, apsolutno sve, a jedino što mogu dobiti od drugih je - ako to uspije, cjeniti će me, a ako ne uspije, će me ismijati i to je to. I tada sam shvatila da su mnogi mladi ljudi prihvatili jedno od najvećih zala, a to je hedonizam i materijalizam i žele se truditi jedino, ako netko prvo sve napravi za njih i ako je već sve utablirano i izrađeno!

Nisam naišla u svoj toj želji za nekim općim dobrom ,niti u jednom slučaju, na nekakvu akciju, pozitivan odjek, da ljudi malo riskiraju, kako će nešto ispasti. Imam osjećaj da danas mladi ljudi ne žele riskirati i dovoditi u pitanje, ništa što se tiče njih. Sve mora biti sjajno, super, kao po špagi i tek onda prihvaćaju neke stvari. A to smatram groznim i jako žalosnim.

Mene je samo strah i to jako, na što će država i sve to ličiti kad stari odu u penziju, budući mladi nemaju nikakve aspiracije za općim dobrom, moralnom higijenom i trudom za opće dobro!

Mladi znaju biti jako ljuti, ako ih nekako napadneš, da nije u redu od njih što se ne žele truditi,  a kako ih navesti na akciju, uistinu ne znam. Ako netko zna neka mi javi, jer ja to do sada nisam otkrila.

Ja na sreću ne moram kopati po smeću, da bih preživjela i Bog mi je podario tu sreću, ali isto tako nisam imuna na gledanje siromaha i ljudi koji kopaju po smeću i pate i nisam imuna niti na gledanje životinja, kojima je grozno teško u azilima, i nema dovoljno volontera da im pomognu. Nisam imuna na ništa od toga, ali SAMA kao pojedinac ne mogu ništa. Jedino što mogu je ići glavom kroza zid i susretati se sa ismijavanjima mladih ljudi, koji ne razumiju "zašto to mene dira".

Kristina Zolota