PORNOGRAFIJA DUŠE

Bestidnost se slijevala na njegova ramena kao crvotočina kojom je bilo izjedano njegovo srce. Njegova ljubav je hlapila, kao neoprana slutnja, koja je dozivala njegovu svijest kroz san, kojom se borio njegov libido. Dok je tako radio na vlastitom romanu, o ljubavima koje su mu nekad uzdrmavale dušu, a danas su bile samo ishlapljeni komadići sjećanja, kao pivo, koje je potrošilo sve svoje mjehuriće i ostao je samo užegli, čudnovat okus, nekad tako finog piva, koji mu je budio sva osjetila. Netom probuđena osjetila divljeg libida je potom upražnjavao u njoj, svojoj nikad neprebrođenoj ljubavi.

Svatko se čudio njegovim jakim, izraženim osjećajima koje je gajio prema njoj. Nadao se da će oni proći, ali su bili sve jači i jači, a to je bilo osobito teško podnošljivo u noći. Tada nije znao, kud bi sa sobom. Budio se obliven znojem, odlazio gledati na prozor, ali nije bilo nikoga. Noć je bila crna, teška i padala je na njegova ramena, teže nego najcrnje i najteže olovo.

„Zašto nije iskoristio priliku kada je mogao?" To je sad bila misao, koja ga je proganjala teže, nego sve misli uvećane za tisuću, tijekom dana. Tijekom dana bio je on „normalan", zaposlen mladi čovjek. A tijekom noći je bio omamljena od bola, prazna ljuštura. Noć je bila nemislosrdna tjelesna i duhovna borba, koju je uglavnom gubio i budio se ujutro, umorniji, nego ikada, zapravo polumrtav. Borio se s tim mislima, od kada bi zaspao, do prvog trenutka, kada bi otvorio svoje umorne, usnule oči, u zoru. Dok nije bio budan i dok nije mislio o njoj, sanjao ju je. Dan i noć su bili posvećeni njoj, od prve do zadnje minute. Njegove misli su bile prikovane za nju, kao što je bespomoćni mali dječak bio prikovan za skute svoje jedine majke.

Kada bi bol postala nepodnošljiva, plakao bi satima, dok se ona ne bi napokon smirila. Tada je prislanjao svoje vrelo, od unutarnje groznice, lice na hladno prozorsko staklo i za tren mu je postajalo bolje i smirio bi se. Taj tren mu se činilo da je svijet postao miran, a on normalan kao nekada. 

Da li bol može biti jača? Kada bi to pomislio bol bi se napokon smanjila i on bi prestao biti njezin podanik, a ona njegov vladar. Od strasne ljubavi je sad ostala samo bol, kao njegova jedina tjelesna družica.

Sjećao se tog zlokobnog dana, prije par godina, kada ga je doktor obavijestio, da je obolio od psorijaze. Dotad je mislio da je njegova ljepota neprolazna. Oduvijek je kotirao iznimno dobro kod djevojaka i one su ga obožavale, još od škole. Njemu je to bilo simpatično, ali djevojke su mu oduvijek bile nešto kao sredstvo za igru i zabavu. Ništa više.

Ponavljao si je :„Bit će vremena za ozbiljno, bit će vremena da se smirim. Još sam mlad." To mu je i okolina uzastopno ponavljala impresionirana njegovim fizičkim izgledom i snagom. Kako je sad patio za tim danima, ali nije više bilo  nade da se vrate, jer je psorijaza bila neizlječiva i uništavala je upravo ono, od čega je imao najviše koristi i najviše ponosa - ljepotu. Neki su mu se čudili: „Pa što ti je?! Zašto toliko patiš? To nije neka strašna bolest. Još dobro izgledaš.", on im je potvrđivao, ali zapravo im se smijao, jer nitko nije znao kako izgleda njegovo tijelo dok se skine. Lice mu je još izgledalo dobro, ali tijelo je bilo takvo, da ga nije želio nikom pokazati. Pa ni njoj.

Kako je okopnilo njegovo fizičko zdravlje i ljepota, tako je stalo kopniti i njegovo psihičko zdravlje. Budući više nije mogao, sve što je mogao nekad, psiha mu se počela urušavati. Njegova ličnost se počela mijenjati i znao je da to više nije on. Da više nije ona osoba, koja se ne boji ničega, nego da se njegova prvotna osoba raspala i da je postao netko tko se gadi samom sebi. Osim što si je bio nevjerojatno odbojan fizički, postao si je odbojan i psihički. Ujutro se više nije mogao gledati u ogledalo, jer je bio prestravljen dok je gledao samo vlastite oči. Više mu nije trebalo da se pogleda u tijelo i da se zgadi samom sebi. Sad mu je bilo dovoljno samo da pogleda svoje oči i došlo mu je da povrati u zahodsku školjku.

Amadeus