Nekad prije, ja nisam bila kršćanka. Nisam bila rođena kao kršćanka, niti sam bila odgajana da idem u crkvu. Promijenila sam se poslije i uvidjela da je kršćanstvo život kakvim želim živjeti.

Dok sam bila ateistkinja, vjerovala sam jedino u ljude. Smatrala sam neke ljude boljima od drugih, neke lošijima. Kad sam postala kršćanka, počela sam vjerovati da su svi ljudi jednako vrijedni pred bogom.

Nema vrijednijih i manje vrijednih ljudi. Svi smo jednako vrijedni. Jedino postoje dobra i loša djela, koje ljudi jedni drugima čine. Kada činimo loša djela drugima, to je zato jer se u sebi osjećamo bezvrijedno i loše, pa ne znamo drukčije.

Ja više ne vjerujem u ljude. Znam da su svi ljudi jednako nesavršeni, loši i imaju ljudske mane. Ono dobro u njima je božansko, što ih približava dragom bogu. Ali toga je danas sve manje i manje i rijetko možemo vidjeti ono božansko u drugima, bilo ženskima ili muškima.

Mnogo puta sam se šokirala, kada sam naišla na neke žene, koliko beskrupulozne i materijalistički orijentirane mogu biti. Nekako sam uvijek vjerovala, da bi žena trebala biti žena, osjećajna, nježnija duša, koja se još uvijek trudi biti dobra prema drugima, iako ne mora od toga nešto posebno imati. Ali u mnogim slučajevima to više jednostavno, na žalost, nije istina. Postoje žene, koje nemaju više ništa božansko u sebi, nego su postale beskrupulozne i bezosjećajne, a postoje i muškarci, koji su u sebi zadržali neku osjećajnost i nježnost. Nema više pravila. Sve je dopušteno.

I to je ono najgore od modernog svijeta. Što čovjek ne zna na koga ili što može naletiti, kako će se taj netko ponašati i da li će zadržati elementarnu pristojnost ili se ponašati uistinu bahato i beskrupulozno. Da li se ikako takvim ljudima može stati na kraj? Vjerojatno ne i nije na nama da to činimo. Za takve ljude postoji kazna, koju će doživjeti prije ili poslije od dragoga boga.

Za ljude koji ne vjeruju da je išta sveto. Koji vjeruju samo u svoju dobrobit i materijalno zadovoljstvo. Ja takve ljude ne razumijem. Iako ih je sve više i iako je sve poželjnije biti bezosjećajan i materijalistički orijentiran, JEDNOSTAVNO JE NAJVEĆA POBJEDA, KADA TO ČOVJEK USPIJE NADIĆI I OSTATI ONO ŠTO JEST. Unatoč tolikom usmjeravanju na materijalno i na uspjeh, čak i od malena.

Najveći uspjeh je ostati skrušen, ponizan i dobar u tolikoj gomili razno raznih EGA od kojih više niti jedan ne može s drugim i više niti jedan ne želi napraviti bilo što za drugog! I dok ne žele za nas ništa napraviti, pobjeda je da onom tko nam nije pomogao, uzvratiti s pomoći, kada mu zatreba.

Usamljena duša