Da li je to osjećaj rezerviran samo za mene ili ste se i vi nekad osjećali jednako?

Primijetila sam da kad u životu imamo ljubav,

imamo osjećaj kao da su nam svi grijesi oprošteni,

kao da smo nanovo rođeni

i isprani od svega što smo učinili nekada prije i što si zamjeramo. 

Možemo kao novorođeno dijete izaći na sunce i

ne smeta nam da drugi zadiru pogled u naše bore, misli i osjećaje.

Kada nemamo ljubav,

imamo osjećaj kao da smo zaraženi nekom neizliječivom bolesti

od koje malo po malo umiremo i

nema nam spasa.

Sram je poput gube pokrila čitavo naše tijelo,

a mi ne želimo svoje okaljeno lice,

promoliti na svijetlo dana ispred gomile ljudi.

Kao da nam se ta gomila podruguje,

kao da vidi, koliko smo jadni,

ništavni i ružni i

kao da ispred nje umiremo na cesti,

a ona to svojim pogledom pozdravlja.

Slomljen duh, se prosuo po čitavom svijetu u tisuću komadića,

metastaze boli su se razvile po čitavom tijelu i

imamo osjećaj kao da je bol beskonačna.

Tada nam se ljubav nasmiješila i

dala nam sve.

Čitav život, čitav svijet i čitavu našu radost u jednom.

Naš duh više nije rastegnut do mjeseca, a put boli ga

podsjeća da je živ. Više ne činimo stvari samo radi boli.

I svijet je odjednom postao ugodan. Više ga se ne bojimo i ne izgleda toliko prijeteće.

Svi nam se čine dobronamjerni, dobri i uzvraćaju nam istim toplim smješkom.

Lepra srama je počela padati i naša koža je postala zdrava.

A naš duh tu gdje jesmo.

Svijet je odjednom iz carstva mraka, preplavilo carstvo sunca,

prestali smo se sudarati sa stvarima i tek sada napokon znamo 

gdje idemo i koliko je taj put neprocjenjiv.

Put ljubavi.

Kristina Zolota