Duboko je moje razočaranje.

Duboko kao najdublja rijeka.

Sve me kosti bole.

Sva me duša boli.

Tonem, u dubine bola,

gdje paraziti plešu podlo svoj ples,

krepki, nahranjeni.

Patim, venem, čekam.

I ništa ne stiže, osim tuđe poruge.

Ljudska uobličena maska se nadvila

nad moji pogaženim tijelom i kesi se

prizivajući svu pravdu ovoga svijeta.

A ja dotle ostajem sama,

pogažena,

neshvaćena u toj

jami ljudskog pakla.

Ljudi su sve više primitivni

i sve je manje tolerancije,

dobra,

razumijevanja.

kao da se vraćamo u srednji vijek sve više.

Kako živjeti okružena nekulturom i

primitivizmom?

Neka mi netko sad kaže?