Oh, samu sebe mi dade proniknuvši bit postojanja

poput srne tek posrne na kamančić razorenog grada

padne k'o pokošena u lokvu suzama razvodnjenih sanja

izusti tek riječ  pokoju da umre iluzija, a sa njom i nada.

Već minut kasnije okrene se i podigne pogled visoko

dok je sunce neumorno zasljepljuje traži neki oblak

kopreni il'  baršunasti da prije nego je prekrije mrak

zagrne svoje nago tijelo i obriše rosno oko.
Grudi nevine sakriva rukama i pomno osluškuje svaki šum,

kosama zlatnim raspuštenim umrtvljuje sjećanja vjetra,

zaluđuje i zamučuje ljepotom svaki muški um;

i sav taj životni put svede samo na par centimetra.

U trenu, prije nego što otvori svoje pronicive oči

osjeti li da kožom joj struji neka nova strast i dodiruje

nježno prstima svaki njen netaknuti kutak u besanoj noći;

ili je samo još jedna ledena duša koja njemo miruje?

Šapuće nečujno strahom djeteta izgubljenog u mraku

traži svijetlo, a krijesnice su izgubile svoj zlatni prah,

sva izbezumljena padoše u neku prljavu baraku

i očajem joj odjednom protrnu dah.

Oh, samu sebe ogoli postidjevši se svojih grijeha,

ali vjetar je zagrne lišćem šapnuvši joj tiho, tiše

riječi koje ubrzo joj postanu jedina utjeha

prije nego ledena jeza zamrzne kapi jesenje kiše.
============
Ivan Lastovčić