1.

Bio je ponedjeljak.Sunčan i sluzav od znoja.Sparina mi je potvrdila misli da nikako ne želim umrijeti u ljeto.Iz samilosti prema onima što će doći.A ljeti je i manje ljudi u Zagrebu pa je vjerojatno tu i strah od razočaranja da kao duh gledam šačicu onih koji nisu imali za godišnji.Hodao sam prema mrtvačnici, probijajući se kroz gomilu nepoznatih.Volim crnu boju no na vrućini kolovoza ona postaje svojevrstan

križ.Pomislio sam kako se Mislav sad smije gledajući nas ovako oznojene, s tamnijim nijansama crne ispod pazuha.Lijes je bio otvoren.To nikada nisam razumio.Čemu?Zar ljudi trebaju potvrdu da je netko mrtav?Stajao sam negdje u razini njegovih nogu.Ustvari u razini onog što su bile noge.Oko mene plutali su šmrkljavi jecaji i promuklo ridanje.Nisam znao plaču li zbog smrti ili zbog groteskne prikaze mrtvaca.Plač je zvučao iskreno.Mislav nije trebao narikače.Sjećam se,glupe li božje povlastice, ja sam bio posljednji koji je vidio kako koristi svoje udove za kretanje.

2.

Zapeli smo u nekoj vukojebini u Lici, kao zaostale lokve nakon oluje.Oko nas samo kosturi negdašnjih kuća.Crkotine krava i svinja.Pokoja poludjela ovca i janje ili zalutalo kljuse.Razmišljali smo da li da naciljamo u meketavog janjca i priuštimo mu laganu vatricu na koži i kolac kroz tijelo.Dok smo mi razmišljali, netko iz voda već ga je gulio pjevajući neku kretensku poskočicu.Njuškali smo oko ruševina tražeći nešto vrijedno.Sjećam se, najdraži suvenir iz pustošenja bila mi je kolekcija pornića s Traci Lords.Nitko nije razumio zašto a dječak masturbator u meni čuvao ju je kao škrinju s blagom.Niti ja nisam razumio što će njima iščupane utičnice ili kičasti lusteri.Rat valjda čini ljude kolekcionarima beskorisnog.

Mislav je bio najsretniji kada bi naišli na podrum pun rakije.

-Znaš kaj?-rekao bi- Bore se ko pičkice al imaju brlju za bogove...

Onda bi dobro potegao iz boce dok se oko njega širio miris pečenih šljiva.Nismo se dugo poznavali.Kojih tjedan-dva dana zajedničkog provlačenja kroz kaljuže i izbjegavanja zalutalih metaka.No među poklonicima novokomponirane glazbe, koji nikako nisu mogli shvatiti da se i protiv toga bore, on je bio jedan od rijetkih koji je znao razvuči zvukove Azre na gitari.Neki moj fantom slobode.Ostatak ekipe skupljao je granje za vatru a mi smo kao dva alkoholičara u apstinenscijskoj krizi lunjali oko pepela i čađe srušenih kuća.Imao je neki nos, neko šesto osjetilo za rakiju.

-Bingo!- veselo je uzviknuo i počeo se zavlačiti ispod poluspaljenih vrata neke jednokatnice.Sve u svemu, ta je kuća još i dobro prošla.

Pogledavali smo okolo, savjesni i oprezni koliko i pijanac ostavljen zatvoren u Badelovom postrojenju i ubrzo smo odložili oružje i sjeli na male drvene stolčiće.Mislav je potego prvi.

-Yesss..- siktao je na svom lošem engleskom.

Jednom sam mu rekao da mu engleski leži koliko i Štuliću.Nikako.Usrano.Balkanski.

- Mater im...svaka im čast- nije se mogao odlučiti između psovke i pohvale

Pijuckali smo naizmjence ne suviše glasni u razgovoru, da nam netko od warkolega ne bi oteo koji gutljaj.Ionako smo bili drugi svijet.

-Jesi ikad razmišljao kak bi htio umrijeti?- odjednom je ispalio

Gledao sam ga tupim pogledom lagano pripitog adolescenta.

-A je ti pitanje u pičku materinu..

-Zakaj!?Pa rat je.Mi smo tu i lako se može dogoditi..

-Nisam.- odgovorio sam - Ali ne bi htio da se gušim.Znaš ono davljenje pod vodom ili manualno i ta sranja...jebote pitanje

Šutio je kratko vrijeme u stavu dubokog razmišljanja.Onda me pogledao.Najiskrenije i najintimnijim pogledom kojeg sam susreo u životu.

-Ja bih mogao prestati disati dok ližem pičku svoje žene.Ne mogu zamisliti bolju i ljepšu smrt.Kakav rat i heroji, puca mi kurac za te spike.Htio bih da raširi noge i sjedne na mene, da svrši s mojim posljednjim dahom...

-Isuse...-prekinuo sam ga u vokabularnom cinnilingusu i oteo mu flašu iz ruke

Nije se bunio.Posegnuo je rukom unutar prsluka i negdje iz predjela prsa, s one strane gdje je veči dio srca izvukao novčanik.Vadio je neke papiriće iz njega.Kopao po pronađenim srpskim novčanicama i zgužvanim kuglicama krunice.

-Evo je!- rekao je glasom znanstvenika netom poslije epohalnog otkrića i ispružio ruku prema meni.U drhtavom dlanu, među prljavim prstima držao je , na rubovima zgužvanu, fotografiju.

U istom trenutku neki se predmet dokoturao do nas.Poveće metalno jaje stalo je na metar od naših tijela i bešumno otkucavalo.Tik.Tak.Kao da smo mogli čuti zlokobne otkucaje.Instinktivno smo se bacili prema onim sakatim vratima kad se začula eksplozija.Nakon što su se dim i prašina razišli ustanovio sam da osim laganog gušenja prašinom ništa ne nedostaje.Čovjek nakon eksplozije automatski prelazi rukama po cijelom trupu i osjeti neopisivo olakšanje kad shvati da je čitav.Da ga neki kurac čuva u jednom komadu.Hvala ti Bože!Začuo sam Mislavovo stenjanje.Ležao je sav prašnjav ispod onih vrata koja su se izgubila u smjesi kamena i uništene žbuke.U ruci je još držao fotografiju.Otpuzao sam do njega.

-Jesi ok?- pitao sam

-Mislim da mi je sjebalo noge...uopće ih ne osjećam- zakašljao se nakon objašnjenja

Počeo sam raskapati i odmicati šutu s njega, da mu oslobodim noge kad sam ugledao neku sjenu kako se primiče iz drugog dijela kuće.Iz onog pravca odakle je stigla bomba.Nisam mogao do oružja.Sjena se približavala i brzo sam uvidio da drži pušku u ruci.Začuo se pucanj.Sjena se stropoštala na pod, nimalo nježno i bešumno kako sam mislio da sjene padaju.Iza mene dolazio je netko iz našeg voda. Prekoračio nas je i odšetao prema truplu.

- Baba krezuba...- rekao je i još jednom pucao

Nekoliko dana kasnije posjetio sam Mislava u bolnici u Zagrebu.Amputirali su mu noge.Nisam primjetio onu zajebantsku iskru u njegovim očima.Razgovor je tekao kako takvi razgovori obično teku.Nije kraj svijeta i te pizdarije.Bezrazložne i isprazne riječi nemoguće utjehe.Onda je posegnuo u ladicu do kreveta i izvukao fotografiju.

-Za ovo vrijedi živjeti.Nisam li ti rekao kako želim umrijeti.- smiješak mu je uljepšao do tada smrknuto lice

Prihvatio sam sliku i pogledao je.Šutio sam dok sam promatrao velike smeđe oči na skladnim crtama lica, raspletenu smeđu kosu u slobodnom padu niz ramena.Bujne grudi pritajene crvenom bojom tkanine.Skužio sam ga odmah.Znao sam što je htio reći.Jednom sam i ja uživao u tom biću.Jednom. Ne tako davno.



 3.

Prišao mi je svećenik.

-Vi ste iz obitelji?

-Ne.Nisam.Prijatelj sam.Poznajem ga iz rata.- odgovorio sam

-Možete li pomoći pri nošenju lijesa?- upitao je

Sranje!Nije da se bojim smrti, daleko od toga ali nisam baš bio raspoložen za ovo.Nisam volio sprovode ljudi koji su mi tako snažno bili upleteni u život.Najgore od svega, razočarat ću očekivanja svih prisutnih jer ne mogu plakati.Jebiga Bože!Ne mogu i točka.

-Naravno.Samo recite kada.- izrekao sam protivno svim razmišljanjima

Svećenik se udaljio a ja sam stao postrance i promatrao ljude kako se naginju nad odar i plaču.Neki su vidljivo susprezali suze.Očito je da su ga ljudi voljeli.Ili su samo bili samilosni.Suze sažaljenja.Za obitelj suze olakšanja.Potražio sam pogledom poznajem li nekoga.Neka lica su mi postala jasnija i izišla su iz maglice nepoznatih.

Neki suborci.Neki zapovjednici.Ustuknuo sam korak znajući da če procesija oko lijesa potrajati i da neka žena mora par puta pasti na lijes i ridati i tražiti da nju uzme.Tako predvidljivi i deja vu scenarij pogreba.Sprovodi i svadbe.Vidiš jednu, vidio si sve.Tradicija je tako nemaštovita.Sakriven iza zelenih iglica vijenaca i plastičnih traka s posvetama, nehajno naslonjen na čempres, potražio sam u hlačama kutiju cigareta.Lijepo je biti izdvojen iz mase.Znao sam da sam trenutno nebitan.Da nitko ne mari za mene.Stavio sam  jednu cigaretu u usta i pokušavao zapaliti upaljač.Pas mater!Kao da je plin iscurio.U tom trenutku, taman kad sam iza lijesa mrtvog kolege htio opsovati moj vječni rat vatre i cigarete, neka je ruka ispružila plamen prema mojem nosu.Nisam pogledao.Uvukao sam dim i otpuhnuo ga.Tada sam podigao glavu i pogledao u pravcu ispružene ruke.

-Bok!- rekla je blago nasmiješena iako su joj oči bile otečene od suza

Gledao sam je u oči.Šutio.Pognuo glavu kao da se sramim pa opet podigao u razinu njenih očiju.

-Bok...sorry al kaj ne bi trebala biti tamo?- uputio sam jedno od glupljih pitanja u svom životu



Odmah sam požalio.Zajecala je tiho.Drhteći.

-Morala sam se maknuti...povraćala sam tu iza..stari mi je otišao po neke tablete u auto

Nježno sam je zagrlio i onu zatajenu psovku uputio sebi.


 


4.


 


Nisam mu nikada rekao.Otišao sam iz bolnice s uvjerenjem da ne želim biti blizu njega dok je ona blizu.Kako ostati priseban uz nekog koga si toliko želio?Kako reći frajeru bez nogu da si mu jebao ženu?Dosta prije njega ali ipak.Muški to ne vole čuti.Da se slažeš snjim kako je njegova vizija željene smrti izvrsna i da se ne možeš sjetiti bolje.Primamljivije.Ukusnije.Držim se one stare i mudre.Što ne znaš ne može boljeti.Tako i prema drugima.Bilo je dovoljno što smo podijelili trenutke njegova sakaćenja.Nismo morali dijeliti slike pohote njegove žene.

Bio je to sam kraj srednje škole.Zadnja jebena godina koju sam se htio provući pošto poto.Ona je bila treća godina.Zamamna samo pažljivom oku jer ispod majica Maidena ili Metallice disale su grudi pohote.Htjela me je još od prošlog ljeta.Ja sam glumio nedostupnog.Neosvojivog.Koja zabluda.Kad mi je ugurala jezik na stanici u Vukovarskoj, odmah ispred škole, znao sam da me ima.Onako kako žena može manipulirati muškarcem koji misli samo kurcem.Trošili smo se iza škole.U školi.Bježali sa satova radi ševe na brzaka u wc-u.

Bježali iz «Poola» na Savskom mostu jer nas je baba uhvatila in flagranti.Osjećao sam se kao car.Najpoželjniji komad na školi tuče sve moguće konkurentice.Jednu malu sprema u traumatološku jer ju je uspjela uhvatiti u Pauku.Babinjak.Stross.Jarun.Krov njene zgrade.Nije bilo mjesta gdje nije željela.A onda je došao kraj. Školovanja, mislim.Nekako bez svakodnevnog viđanja izgubili smo se u mimoilaženju.Kao da je neka ruka sudbine, nazovimo to tako, odlučila da više ne trebamo jedno drugome.Bez svađe.Bez mnogo riječi.Otišla je u Novu Gradišku.Rekla da me voli i nestala.Popizdio sam.Zapakirao sam u ruksak bambus napravljen u plastičnoj ambalaži od cole i krenuo put slavonije.Bez ikakvog obrazloženja starcima.Nije ih baš bilo briga.



S prvih nekoliko koraka počela je mora.Javio sam joj iz govornice da sam tamo i ubrzo je stigla.Čudna.Daleka.Nepoznata ali poželjna.Objasnila je da mogu spavati kod nekog frenda blizu bazena.Pored kožare.Nema bada.Glavno da smo blizu.Počinje košmar.Nju kid in taun!Dolaze njeni poznanici.Bivši frajer.Ok tip.Frendica.Jebežljiva i totalno narajcana cura koja se nije mogla dobro navlažiti.Saznao sam to osobno nekoliko dana poslije u smradu stare kožare, nakon svih saznanja o mojoj princezi.

Ševili smo se u inat njoj.Suha prijateljica mi je uz kavu, nimalo suptilno rekla da je Maja dan prije mog dolaska potrošila nekog tipa.Lokalnog jebača.Tražio sam ga.Nisam ga našao.Možda i bolje jer baratao je neki istočnjačkim sranjem.Neki pojas.Neki dan.Moja cura.Neki dan.

Moj domaćin me malo odvukao od ljubomore i kretenizma.Spavali smo u sobi male prizemnice.On i ja u jednoj.Zid nas je dijelio od sobe gdje mu je žena «spavala» s ljubavnikom.Goran mi je bio cooler.Htio ju je vratiti.Tada nisam znao da žene kad unište žudnju prema nekome, nema više.To je to.U to vrijeme koliko sam proveo kod njega, za nadnicu od litre pelina pisao sam mu ljubavna pisma.Gorki soneti za gorki pelin.Ne znam jesmo li uspjeli u nakani da je vratimo.Zadnju večer kod njega iza tankih žbukanih zidova čuo sam stenjanje.On je pio u Astoriji.Ja sam trusio pelin.

Par mjeseci kasnije Goran je bio perjanica belih orlova a ja naivni pripadnik HOS-a.

Ironično.Zar ne?

Sutradan sam otišao za Zagreb.S nogom u guzici.S nogom od Majina tetka.

Poslala mi je pismo.S otiskom poljupca.Crveni ruž.Od onda ne volim ruževe.

Vratila se krajem ljeta.Željna.Poželjna.Potrošila me u svojoj sobi i nekoliko sati kasnije, sjedeći meni u krilu, uz glasan smijeh pričala frendicama ispred škole kako sam obilno svršio.Tako je voljela seks.Njezino poslanje.


 


5.

Treperila je u drhtajima dok sam je lagano grlio pokušavajući bezuspješnu akciju utjehe.Tada je došao njezin stari.Sjećam ga se.Brkati policajac.

-Je li sve u redu Maja?Evo ti maramice i tableta.



Odmaknula se od mene i okrenula ocu.

-Ovo je Eugen.Bio je s Mislavom u ratu..- rekla je i progutala tabletu

Otac je ispružio ruku.Prihvatio sam je.

-Drago mi je...

-Bili ste mi poznati od nekud.S fotografija vjerojatno.

-Da..- rakla je Maja i pogledala me - S fotografija s fronta...

Primio ju je pod ruku i laganim korakom odveo prema lijesu.

Gledao sam u njih.Kroz njega.Vidio sam samo nju.Tako poželjnu u uskoj haljini, kao miče bokovima dok nestaje u mirisu smrti.Znala je da smo bili zajedno u ratu.Nebitna činjenica mrtvom Mislavu ali nije me napuštala ta misao.Izašao sam iza pogrebnih dekoracija i zgazio cigaretu đonom.Filter je ostao deformiran kao mrtvi fetus.Tada me pozvao svećenik.Jednim pokretom ruke.Prišao sam lijesu i uz još nekoliko muškaraca, kršnijih od mene, uhvatio ručku boje bakra i prebacio kovčeg na rame.Bio je začuđujuće lagan.Vjerojatno zbog nedostatka nogu osobe položene na meki baršun.Hodali smo lagano, u nekom prividnom skladu s limenom glazbom.Ispred mene neko je dijete nosilo križ.Svećenikova halja vukla se po prašini.Maja je micala bokovima boginje seksa.Opustio sam se.Zažmirio i jednakim razmakom koraka hodao uz usklađenu masu.Vidio sam ga.Mislava.Vidio sam ga izvan  miješanja mirisa voštanog kapanja i početka truljenja njegova nekompletna tijela.Gledao sam kako leži na postelji, bezbrižan i uzbuđen u glavi.Bez erekcije penisa.Bez razmišljanja što su učinili s njegovim odrezanim nogama.Bez strahova.Nasmiješen i friško obrijan promatrao je Maju kako svlači crnu haljinu korote.Isteže noge i kotrlja najlonke niz kožu.Prilazi mu četveronoške.Polako.Ljubi ga po pupku, kao da traži mjesto gdje uspavana leži njegova krutost.On je povlači prema sebi.Gore.Na lice.Stavlja joj jezik na klitoris i prelazi po njemu kao po omiljenom macho sladoledu.Ona ga prima za kosu.Onako kako samo ona zna.Kao da želi cijelu glavu u sebi.Da se okupa u mokroj nutrini.Stavlja prste na usmine.Širi ih.Mislav gura jezik u nju.Osjeća miris njene želje.Guta okus.Gura prst.Dva.Tri.Maja se trza.Širi usmine još jače.Mislav je čvrsto prima za guzu.Na licu osjeća treperenje njenog tijela.Još malo pa će je osloboditi!Pritišće njenu težinu na sebe.Ona se grči.Trese.Škaklja je mali tok sokova što joj klizi niz nogu.Vrišti.Mislav popušta stisak.Sperma njegova uma proljeva se u njegov mozak. Ejakulira usporedno sa zadnjim dahom.

Zapinjem za neki kamen.Posrćem ali ostajem na nogama.Oči su mi otvorene.Nitko ništa ne govori.Dostojanstveno šute.Prilazimo raki.Spuštamo lijes na fosne i pomičemo se unazad.Gledam samo u Maju.Želim je.Svećenik počinje molitvu.Spuštam prekrižene dlanove.Maja tiho jeca.Grudi joj drhte.Haljina želi pokidati šavove.Netko se glasno zakašljao.Truba svira «Fala».

Već odavno nisam tu.Dlanovi mi stišću ukrućeni penis.Mislav i ja znamo veličinu malih smrti. Znamo cijenu davanja i slobode. Znamo kako je voljeti ženu. Znamo koliko požuda stvara odmak od stvarnosti.


 


KRAJ

Eugenio Fočić