Da li je sramežljivost bolest? Kako se riješiti sramežljivosti? U ovom današnjem svijetu može se reći da je čudno da je netko sramežljiv. Dok razno razni freakovi pobiru uspjeh u razno raznim reality showovima, ne libeći se raditi što god ljudska mašta može smisliti i nemajući nikakve sramote, osobe koje se karakteriziraju kao sramežljive, mogu ispadati u ovom društvu vrlo čudne, gotovo ih se može na neki način smatrati i "bolesnima", "uvrnutima" i "drukčijima od drugih". U društvu, gdje je nestao elementarni sram i gdje osobe više ne znaju što bi novo smislile da se istaknu u društvu i postanu popularne, ljudi koji su tihi, koji se ne vole isticati i koji su zadržali istinske vrednote i neko poštovanje prema drugima, ispadaju čudni i neshvatljivi, dok raznorazni freakovi svima ispadaju cool i "fora". Ljudi koji se skidaju, hodaju goli, seksaju na pozornici, pokazuju golu stražnjicu ili da nemaju gaćice, koji hodaju čisto iz mode sa pripadnicima istog spola. Sve to postaje jako cool, moderno i osoba kojoj to nije niti cool, niti fora, ispada čak nenormalna u očima drugih i nailazi na jak društveni pritisak i revolt.

Ja sam oduvijek bila sramežljiva osoba. Kao djevojčica sam teško sklapala prijateljstva, jer mi se bilo teško otvoriti novim osobama, a poslije djetinjstva sam našla samo jednu frendicu, dok je većina mojih poznanica i prijateljica, lako sklapale prijateljstva, družeći se istodobno s velikim brojem ljudi. Meni to nikada nije išlo i nikada nisam bila dobra u sklapanju prijateljstava. Dok je u meni bilo osjećaja vjerojatno mnogo više od svih tih površnih ljudi, koji su sve ljude shvaćali jednako površno, s druge strane, nisam nikada bila "popularna" kako bi se to reklo i nailazila na neki ekstra doček od strane drugih ljudi. Vrlo vjerojatno sam se zato uvijek osjećala manje vrijednom. Da li se nužno mora imati velika hrpa ljudi i da li ti nužno moraš biti popularan i zabavan svima, da bi nešto vrijedio? Da li ti vrijediš samo kada te prihvaća velik broj ljudi, što veći to bolji? To su ostala pitanja, koja su me vječno mučila. Mada sam se uvijek mučila da budem zanimljiva drugima, da ih nekako zabavim, zaokupiram i tako nađem više društva i postanem "popularna" nikada mi to nije išlo od ruke. Vjerojatno jednostavno nisam bila talentirana za takvo što. Uvijek sam zavidjela svojim "popularnim" frendicama koje su svaki mjesec imale poneku novu prijateljicu, družile se s brdom ljudi, dok sam ja svaku subotu morala smišljati s kim ću izaći van, što ću raditi i da li ću tu subotu opet ostati sama. To je potrajalo čitav moj pubertet, jer sam u pubertetu izgubila svoje prijateljice iz djetinjstva ( "jake" prijateljice), a potom dugo vremena sam bila vrlo osamljena budući sam užasno teško sklapala nova prijateljstva, a u duši sam vrlo druželjubiva i socijalan tip, iako nemam očito talenta, za "osvajanje ljudi" i stjecanja prijatelja, koliko god se trudila. I tako sam u svojoj adolescenciji napokon našla djevojku, koja mi je postala prijateljicom i bila to još vrlo dugo. Dotle je period osamljenosti potrajao vrlo dugo i teško je bilo naći nove prijatelje.

Ja vidim da se danas većina pravi s time, kako se mnogo druži, kako je popularna, kako ima brdo prijatelja i poznanika koji se žele družiti s njima. Cure i dečki lako mijenjaju prijatelje i ljubav, želeći valjda u svojim očima ispasti popularniji i da ih istodobno želi veće brdo ljudi. ja to nikada nisam znala. Imala sam mali broj prijatelja i užasno mali broj dečki s kojima sam bila. Svega dvojicu. I s dečkima sam također bila iznimno sramežljiva i užasno teško ulazila u nove veze. S jednim sam još uvijek u nekoj poluvezi i planiramo u budućnosti brak i dijete ( daljoj budućnosti, ako ćemo imati sreće) a s drugim sam ostala prijateljica. ( više poznanica, jer se rijetko čujemo). Ostala sam i dalje vezana za njih. Mi sramežljivi ljudi se jače vežemo za jednu ili dvije osobe u našem životu, pa često kad iz nekih razloga prekinemo vezu ili prijateljstvo s njima, izvisimo i ostajemo sami. To je vrlo loše, a ljudi koji su popularni, druželjubivi i nesramežljivi, većinom s tim nemaju problema. Zato će to pitanje ostati vječno. Da li vrijedim manje, budući sam iznimno sramežljiva osoba i teško sklapam veze i prijateljstva ili vrijedim više, budući se moji osjećaji prema osobi s kojom se trenutno družim ili sam u vezi ne mogu usporediti s osobama, koji istodobno imaju ogromno brdo prijatelja koji ih vole i prema svima površne osjećaje ( teško da netko može istodobno duboko voljeti, veću grupu ljudi). Većinom ti ljudi, koji se druže s mnogo ljudi, prema svima imaju jednake površnije osjećaje i nikoga posebno ne ističu, s čim se većina može složiti. Dok ljudi koji su sramežljivi poput mene, jednu osobu iznimno ističu i pružaju joj mnogo osjećaja, koje shvaćaju mnogo dublje, ali zato je i mnogo veća bol, ako to s tom jednom osobom ne uspije. Većinom ljudi poput mene,mogu biti ljudima dosta teški i naporni jer mnogo više traže od jedne osobe, nego ljudi koji se druže s većim brojem ljudi, pa se toliko ne oslanjaju samo na jednu osobu.

Na žalost, koliko god minusa bilo na mojoj strani i koliko god malo toga bilo za mene, vlastiti karakter je užasno teško mijenjati ( nemoguće) i mislim da nama sramežljivima ostaje samo jedno-  DA UVIJEK BUDEMO NA MARGINI I DA SEBE TAKVIMA PRIHVATIMO I VOLIMO, JER AKO NAS NITKO NEĆE, ONDA BAREM SAMI SEBE MOŽEMO VOLJETI. 

Kristina Zolota

komentiraj