Da li je dobro živjeti u čistoj realnosti? Čista realnost kao marcipan masa, slatka, bez nabora, bez nečeg što ne bi tamo trebalo biti.

Na žalost stvarnost nije takva. Stvarnost nam često donosi nesreću, tugu, žalost, stvari koje ne želimo. Stvarnost često nije onakva kakvu ju želimo. Pa da li je onda dobro živjeti u njoj? Da li je dobro biti svjestan surovih postotaka raspada svakog drugog braka i kako rijetko tko ostaje zajedno do kraja života. Kad to vidimo ispada da su nam male šanse za naći ljubav svojeg života s kojom bi sretno mogli živjeti, do kraja života.

Unatoč tome, mnogi ljudi vole o sebi razmišljati kao o jedinstvenima, posebnima i da na njih čeka sreća. Da li je to dobro ili je bolje biti svjestan surovih statističkih pokazatelja. Dok muškarci vole za sebe misliti da su oni mali snažni vitezovi, hrabri poduzetni i ničega se ne boje, a žene vole o sebi razmišljati kao prelijepim, osjećajnim i dobrim kraljevnama, zatočenima u svojem dvorcu, a ON još nije našao put do njega, ponesao ju na rukama i zauvijek se ostao brinuti za nju. To je subjektivan svijet iz naše mašte. 

A dotle nas s svih strana obasipaju jedna za drugom loše vijesti, a njih nam često prouzročuju i oni koje najviše volimo, kao da nisu cijepljeni protiv te opće negativne pošasti i nevidljivog zla. Zapravo je stvarnost objektivno prepuna slabih muškaraca koji se boje i vlastite sjene, roditeljski ovisnih, te agresivnih, sebičnih i nimalo nježnih žena, koje bi svijet mnogo radije lupio po nosu nego štitio, a one u tom svijetu ne izazivaju nimalo nježne i zaštitničke porive. S jedne strane naša predivna marcipanska stvarnost, a s druge plijesan i gljivice. Što će se desiti,  ako plijesan potpuno pojede marcipan masu i postanemo svjesni objektivnog stanja stvari? Da li bi to prouzročilo mržnju prema sebi, jer kako možemo voljeti neku kukavicu ili neku agresivku. Da li je dobro biti svjestan toga kakvi smo zapravo ili je ipak bolji naš mali svijet iz bajke? Kad razmislim, u tom svijetu ćemo teško biti povrijeđeni, a u pravom svijetu i svijetu koji nas objektivno gleda bezbroj puta. Svaki put kad ugrozimo nečiju sebičnost.

Da li je bolje o sebi misliti kao o nekom posebnom i boljem nego što jesi ili je dobro imati o sebi čisto objektivno mišljenje i gledati se surovim očima istine, pogledati se duboko u ogledalo, vidjeti svaki nabor, svaku manu, svaku plijesan na našem savršenom marcipanskom licu. Ako bi duže gledali u svoje nedostatke bi izludjeli, svoje nepravilnosti i mane ono što objektivno jesmo i kako na nas gledaju drugi ljudi. Da li je zato ipak imati taj mali savršeni marcipanski svijet iz bajke i gledati se očima kraljevića ili kraljevne, nešto kako na nas nikad ne bi gledali drugi ljudi? Očima boljih nego što jesmo? Tad bi možda i mogli zavoljeti to naše lice, kakvog god ono bilo. U surovoj stvarnosti ne postoji mjesta za nježnost i osjećaje. Ako bi se gledali lošim očima kako bi se uopće mogli voljeti, kako bi mogli sa sobom živjeti? Nemoguće. Stali bi se mrziti sve više i više, sve na nama, gledati se očima punih mana i na kraju pretvorili i ono lijepo u ružno. Počeli bi na sebe gledati kao na nekog stranca u čijem smo tijelu zatočeni i koji nas sve gore stišće i opterećuje.  

Zato je bolje da ipak muškarac na sebe gleda kao na viteza iz bajke ( iako je kukavica koja se boji i vlastite sjene), a žena na sebe gleda kao neotkrivenu kraljevnu nepoznatog kraljevstva, kojeg samo što nije otkrio onaj na koga čeka ( nego kao staru usidjelicu, koju zapravo nitko ne želi i ima sve manje prilika), jer surova istina nam zapravo donosi patnju i bol, a malo mašte nikad nije naodmet. 

Uvijek u život treba umjesiti malo osjećaja i mašte. Tada on postaje nov, zanimljiv i nepredvidiv, a ne uvijek star, ustajao, loš i pun plijesni na onom dobrom. Na život je bolje gledati s više okusa, budući ako samo vidimo gorčinu i ako živimo u surovoj stvarnosti i gledamo razno razne loše postotke i nemogućnosti, tada ćemo uvijek jednim dijelom biti hendikepirani za druge okuse.

Kristina Zolota