Ništa nije trebalo reći. Suvišne su bile riječi. Trebalo je u tišini poći stazom šumskom i gledati zvijezde kako jezde nebom. Trebalo je leći na krevet spravljen od jesenjeg lišća, čekati zavijanje vukova u daljini i prepustiti se njoj - kraljici smrti. Ona će sigurno doći, to je jedino na što možeš računati. Ona ti je već zabila nož u grudi i hodala si s njim pred svijetom tako da ga svi vide kao trudna žena s djetetom u utrobi. A onda ti je iskopala dio srca, iskidala ga na komade i proždrla, a ti si ostala samo prazna koža s rupom u sredini i iz tebe je iscurilo sve. Sada si samo prazna školjka i kada te naslone na uho šumi samo jecaj. Došlo je vrijeme velikih trpljenja kada u komadić moraš stati cijela, prerasti bol, zacijeliti u ožiljke i biti u stanju pogledati u oči čovjeku bez osjećaja. Ili ćeš je pozvati da te uzme ovakvu iskrvavljenu i da joj daš još i svoju dušu. Tvoja je duša ustreptala kao ptica, u krletku malu stisnuta, u zamotuljak zamotana, učahurena i skrivena i do nje se ne može. Ali ona zna put. Njoj je to posebno zadovoljstvo, ona se hrani ljudskim dušama, i kao nimfomanka, nikad joj dosta. Nezasitna je i uvijek gladna. I sad je čuješ kako jauče šumom i hrani se nečijom dušom. Neka je životinja izgubila život. Odlučila si - pustit ćeš srne malene da šumom gaze slobodne, da rijeka teče pustit ćeš, da put skreće u nedogled, da  sve stvari prirodan oblik poprime, da su jeseni jeseni, a zime zime i više te neće kupati  oseke i plime. Suhi ćeš kamen biti s korom prašine i nikada, više nikada ničega lijepog u tebi i srce što ti je ostalo  postat će kamen grumeni. Jer ti, ti nisi odavde, ne pripadaš ovom svijetu, ti si ptica, nebom letiš i predana svome letu naša lica ne primijetiš, mi smo za te svi baš stranci i to što s nama živiš za tebe su  samo lanci. Odakle si, kad si stigla, nitko nikad neće znati. Koji ti je planet kuća, tko je tvoja prava mati, tko te u obličje ljudsko sazdao, tko ti je prvi ime dao, i zašto i tvoja duša pati, tko će znati. A što je to zapravo čovjek- i ne vidiš ga s dovoljne udaljenosti, a tako snažno osjeća i radost i bol. Onaj tko ti je dao ime čovječje kao breme ti je dao patnju. Toliko puta te ranio lovac u toj tvojoj priči da i ne znaš više koja si ti to divlja zvijer da svaki put preživiš, pridigneš se i ponovo se s njim upuštaš u igru, izlažeš se kao meta i nudiš svoje tijelo - Evo, pucaj, lovče, imam tisuću života i svaki put ću preživjeti jer ne mogu dopustiti da prođeš kraj mene kao da me nema. Ja sam ipak zvijer neukrotiva i suđeno mi je da sam u priči s lovcem, oči u oči preko puškometa. Moje je mjesto predodređeno prije milijune godina i mada mi je jasno da smo prirodni neprijatelji, moram ti otkriti jednu tajnu - svaka zvijer zapravo samo želi da bude pripitomljena.

A sada ipak ležiš na lišću i moliš za smrt, kao da si žena, žena zanesena, nesretno zaljubljena u čovjeka koji te zapravo i ne poznaje. Onaj komadić srca ipak je ljudski. U tome je greška tvog stvoritelja, okrutna greška ili možda okrutna namjera da te pošalje na Zemlju i usadi ti pravo ljudsko srce. Da si ga bar mogla iščupati prije no što si stigla među nas, sada ne bi klečala u očaju i molila smrt da te uzme kao što uzima čovjeka. A ne znaš ludo jedna da za tebe ne vrijede ljudska pravila. I ono najgore što će ti se dogoditi jest to da ćeš ovdje ostati i kada dušu prodaš smrti jer netko tamo negdje na nekom planetu osudio te na vječnu kaznu - da živiš na Zemlji, a ne umreš kao čovjek. Mora da si tamo negdje učinila nešto strašno jer nisu te uzalud stvorili ženom i poslali na odsluženje kazne baš ovamo gdje postoje emocije koje nekada nisi poznavala. Ali zapravo ništa nije ni trebalo ni napisati, ni reći. Suvišne su bile riječi. Trebalo je u tišini proći stazom šumskom i u daljini gledati zvijezde kako jezde nebom.

Jasna Livada