Članak ću preimenovati u Hladnoća Zagrepčana i toplina Rimljana.

Pozabaviti ću se tematikom sagledanom malo osobnije, a to je talijansko ponašanje vs hrvatsko.

Bez namjere da ikoga vrijeđam, jednostavno ću navesti svoje zaključke koje sam donijela na osnovi nekoliko dana u Rimu prije godinu dana.

Naravno da moji zaključci mogu biti pogrešni, zbog kratkoće puta, ali reći ću samo to da sam jednostavno ostala oduševljena do tolike mjere Rimom i tamošnjim ljudima i muškarcima da sam se poželjela preseliti tamo.

Razlog nije samo ljepota toga vječnog grada koja se sastoji iz impozantnih građevina kojih ima neizmjerno više nego u Zagrebu ( koji je btw. malo seoce za ovaj grad od 7 milijuna stanovnika).

Razlog je i ponašanje i toplina tamošnjih ljudi koja se potpuno razlikuje od hladnoće, zatvorenosti i distanciranosti Hrvata.

Ovo ne govorim o Dalmatincima, jer u Dalmaciji ne živim već to navodim na osnovi poznavanja Zagrepčana, a u Zagrebu živim. Živim u Zagrebu već 30-ak godina i za sve to vrijeme, upoznala sam izrazito mali broj ljudi koji su mi postali prijatelji. Iako sam društvena osoba, koja voli nova poznanstva i prijateljstva u većini navrata ljudi su se držali izrazito zatvoreno prema meni. Ako bi se kojim slučajem i otvorili to poznanstvo bi potrajalo od prilike do prvog razilaženja u mišljenjima. Nakon toga bi se vrlo vjerojatno razišli. Poznanstva su bila kratka i većinom sam osjećala da tu neka neke dubine, već samo površnost i nikakvo povjerenje, mada te ljude poznavala i više godina. Jednostavno nikad nisam uspjela probiti led, da mi oni od poznanika postanu prijatelji.

To je u Zagrebu nemoguće. Neću navoditi da je takav i ostatak Hrvatske jer sam primijetila još na faksu da cure koje su došle iz Dalmacije uglavnom su sa sobom dovele brdo frendica s kojima se druže vrlo lako. Tako da nagađam da je vjerojatno to problem samo Zagreba ili sjeverne Hrvatske. Ljudsko nepovjerenje, nepoznavanje prvih susjeda itd.

Normalno, kroz neko vrijeme to čovjeku dosadi i dosadno mu je stalno kretati se u grupi nepovjerljivih ljudi, gdje su ti prijatelji samo oni koje si upoznao u ranoj mladosti.

Dotle, u Rimu, budući sam poprilično društvena, a ta društvenost ne može nikako doći do izražaja u Zagrebu, gdje mislim da su uistinu rijetki oni koji imaju više od dva, tri dobra prijatelja, sam upoznala u par dana veliko mnoštvo ljudi. Rimljani dok su i nezadovoljni nečim, pokazuju reakciju koja ispada više smješna nego bahata, ružna ili agresivna. Što u Zagrebu nije slučaj. Tu kada je netko ljut, pokazuje takvu agresivnu reakciju, na koju se možeš osjećati uistinu ugrožen i ta osoba nije nimalo simpatična, nego totalno obrnuto.

Kada sam išla u Rimu na wc, neki Talijan je počeo nešto bučno komentirati i čak u tom trenutku sam se samo nasmijala jer mi je bio smješan, a osjetljiva jesam po prirodi. Dotle u Hrvatskoj da se to dogodilo bi vjerojatno ostala jako ljuta i bjesna, jer naši ljudi nisu nimalo smješni kada su ljuti.

Talijani su vrlo topli ljudi i gdje god da sam išla i tražila nešto ili ne poznavala put, svi su se potrudili da mi objasne, gdje je to, i to uza smješak. Nije bilo grube reakcije, hladnog odbijanja da mi netko nešto odgovori ili podrugivanja, čega u Zagrebu ima na pretek. Tu ljudi kao da jedva dočekaju da mogu zbog nečega ispasti pametniji od tebe.

Za Novu godinu sam upoznala prvo jedno društvo s kojim sam uistinu veselo i otkačeno uz brdo šampanjca proslavila Novu godinu, i dečki su nas na kraju tražili broj telefona, iako su znali da smo iz Hrvatske i da se možda više nikada nećemo tu vratiti. Bili su izrazito simpatični, trudili se biti veseli, bez obzira na jezične barijere. Dotle bi mi se ovdje vrlo vjerojatno desilo da tip, ako ne bi govorila njegov jezik, bi se trudio da me bezobrazno otpili.

Upoznale smo i drugo društvo, gdje je bilo i žena i dok bi u Hrvatskoj žene ( zbog muškaraca) bile vrlo vjerojatno na odstojanju i bezobrazno te gledale, što pričaš s njezinim dečkom, i možda ga usput i grlile, ovdje su žene bile podjednako zainteresirane otkud smo, šta tu radimo, gdje smo, u kojem hotelu i nisu pokazivale nikakvu ljubomoru ili nešto slično, što je meni bilo nekako zapanjujuće.

Na kraju sam upoznala i jednoga dečka, koji me odveo na jednu vrlo malu romantičnu šetnju, na kojoj mi je kupio jednu naranču i kartu da se vratim, a tamo kilo naranča košta 70-ak kuna, a on baš i nije izgledao kao da ima brdo para, ali mu nije to bilo teško dati i vidjelo se da ništa ne očekuje od mene osim dobrog razgovora. Raspravljali smo o različitim filozofskim temama, a ovdje bi vrlo vjerojatno razgovarala s tipom koliko para imam, gdje radim, šta sam postigla u životu i zašto imam višak kila, a ne izgledam ko manekenka. Ono najpovršnije moguće teme. S ovim dečkom, iako je bio Talijan i razgovarali smo na engleskom, kojeg govorim dosta dobro, a on ok, razgovor je ispao valjda najromantičniji razgovor s muškim spolom u mojem životu. A u Italiji sam bila svega par dana. Ne znam što bi se još dešavalo tamo, da sam ostala, al me čudi to da kako tamo, mogu upoznati u par dana brdo simpatičnih, veselih, otvorenih ljudi, dok ovdje u Zagrebu u godini dana upoznam dvoje ljudi s kojima mogu površno razgovarati, a ostatak je ljut, bjesan, živčan ili ignorira. Tu ljudi uopće ne vole pričati, i ako i pokušam s nekim pričati se trudi da me što prije otpili, dok tamo su ljudi veseli, sretni, lijepo ti odgovaraju i ne gledaju te kao da si najdosadnija osoba na svijetu ( kao ovdje)..

Žalosno, ali mislim da će nama trebati još sto godina da se imalo približimo kulturi jedne Italije, koja je uistinu puna gostoprimstva prema strancima, dok u Zagrebu možeš živjeti 30 godina i dalje se osjećati kao totalni stranac u vlastitom gradu!

Zato, otkad sam se vratila prebirem uspomene i žalim, što ne živim tamo. Nadam se da će doći dan, kada ću se moći odseliti tamo, jer prije nisam bila svjesna toga, ali otkad sam se vratila sam užasno razočarana Zagrebom, a užasno delirična spram Rima. Taj grad me uspio u 2 dana toliko zavesti toplinom, da je to nevjerojatno.

Moram reći da ovim člankom nisam htjela nikoga uvrijediti ili provocirati, nego mi je jednostavno žao, što naši ljudi nisu više slični Rimljanima. Žao mi je što ne živim u gradu za koji mogu reći da je sjajno i da ima mnoštvo dobrih, toplih i srdačnih ljudi i da jedva čekam da mu se vratim, što vjerojatno mogu reći Rimljani za svoj grad.

ŠTETA ŠTO ZAGREPČANI NISU BAREM 10 POSTO KAKVI SU RIMLJANI! Tamo je ljudima cilj zabava, dobro društvo i druženje, a ovdje je ljudima cilj da budu bolji jedni od drugih.. A to mi uistinu ne odgovara, moram biti iskrena.

Ivana Miljutin

komentar