Da se razumijemo, ja nisam jedna od žena koje se silom žele udati za bilo koga. Udati ću se samo iz ljubavi, za čovjeka s kojim želim provesti život. Ova priča se tiče općenito razmišljanja o stavovima muškaraca i žena o braku i svaka sličnost sa mnom je potpuno slučajna. Udati ću se tek kad ću biti spremna, mada to podrazumijevalo odbijanje voljene osobe, ako me pita u trenutku dok nisam spremna za taj čin. Ova priča se također odnosi više na one žene, kojima je to iznimno bitno, te muškarce kojima je to nebitno, a ima i takvih izuzetaka od pravila. Ovdje sam općenito generalizirala i ne tiče se svih, već samo populacije u nekih njihovih 80-ak posto. PRIČA SLIJEDI:

U moderno doba sam često, u više navrata čula od mnogih muškaraca , kako se ponose tim da ne slijede tradiciju i da se oni ne žele oženiti, budući neće jednostavno slijediti ta "pravila" i nije ih briga što drugi misle. To bi često i s ponekim prezirom bilo izgovoreno. U toj situaciji sam se osjećala poprilično niže vrijedno, što meni kao ženi takav stav nije usađen i čudila sam se, kako mogu tako jednostavno izgovarati to mišljenje. Meni, iako čin ženidbe nije primaran i puno mi je bitnije, da se nalazim u emocionalno ispunjavajućoj vezi, ipak imam u sebi određeni ženski nagon, da bih htjela imati muža i djecu i po mogućnosti sretan brak do neke dobi. Trenutno mi to još uvijek nije glavno u životu, ali mislim da ću u roku par godina ( kad mi biološki sat krene sumanuto lupati na vrata) promijeniti svoje mišljenje i to će mi postati vjerojatno glavno egzistencijalno duhovno pitanje.

Većina žena su u tom pogledu obrnutog stava. Ili otvoreno govori da se želi udati ili to niti ne spominje, ali iz njihovog pogleda je lako razaznati, da bi to dakako htjele obaviti kad tad, " to je ono što se treba" za čim svaka žena ima biološku i emocionalnu funkciju. Postoji i manja skupina žena, koje to žele obaviti jednom, ali im nije primarno u životu i ne misle da je život nedostatkom tog čina besmislen. Većina bi pak htjela kad tad imati muža i djecu ( manje,više).

Općenito, žene su i danas, u današnjem društvu, puno više te, koje će slijediti tradiciju i biti će im bitno mišljenje okoline, nego muškarcima. Uvijek, ako duže vrijeme ne vidimo neku žensku poznanicu, prvo pitanje će biti " Da li se ... udala". Ako je odgovor - "Još ne" poznanica će se bitno zamisliti. Žene su uvijek te, koje će prve pitati " Tko se iz razreda oženio/udao" i ta informacija će im predstavljati bitno saznanje. Rijetko kojem muškarcu će to biti od tolikog značaja, kao ženi. Ne znam da li postoji žena, od koje okolina ne očekuje da se uda i ima djecu. U tu kategoriju jedino se neće uvrstiti žene koje su otišle u samostan i podredile svoj život Bogu. Dotle jednako kod svih žena, nižih, viših, krupnih, sitnih, plavih, smeđih, koleričnih, apatičnih se očekuje da jednom ( po mogućnosti što prije) taj korak izvrše. Od žene, osim poznanika i čitava rodbina podjednako očekuje taj korak i svi broje dane, kada će se ona udati.

Što se tiče muškaraca, primijetila sam da su rijetka rodbina i poznanici koji će bez pardona ispitivati njega, da li se oženio. Zašto? Zato jer "nije pristojno" ispitivati muškarca o njegovom privatnom životu i zadirati neugodnim pitanjima u njegov privatan život. Tako da je ljudima većinom ili neugodno ispitivati muškarce tako "nepristojna pitanja", ili muškarci i sami ne dopuštaju zadiranje tuđeg nosa u vlastitu intimu, kako to dopuštaju žene u većini slučajeva. Ako se muškarca i pita neko intimno pitanje, neće mu biti nikakav problem jednostavno se povuči ili odustati od razgovora, bez obzira što u tom trenutku o tom mislila rodbina. U toj situaciji, ženi će biti neugodno ne odgovoriti " na uljudno postavljeno pitanje" i "bezobrazno se povuči" i ostaviti rodbinu ili poznate u nedoumici. Tako da će taj pritisak postajati zbog vlastite pristojnosti sve teži, sve će im teže padati, navoditi razloge vlastite neudaje i trpiti čudne poglede, dok jednog dana pritisak ne postane preveliki i ona ne počne otvoreno težiti tome, da skine taj upitnik sa sebe. 

Muškarci iz početka priče se diče vlastitom sposobnosti da jednostavno maknu ženidbu iz vlastitih misli, ako to ne žele, bez obzira što drugi mislili. Postoji još jedan razlog, radi čega je puno jednostavnije muškarcu ponašati se na taj način nego ženi. Kad muškarac, ne slijedi tradiciju, to je većini ženske populacije, koja je glavni izvor tračeva takve vrste čak i simpatično, jer žene i inače kod muškaraca vole to neko "pomaknuto ponašanje", netipično ponašanje, koje je pomalo izvan normale ( tipa Davor Gobac), vole te simpatične buntovnike, u kojima vide romantičnog junaka (izvor snage i ponosa, koji ne dopušta gaženje po svojem JA). Dotle, kad se žena ponaša buntovnički i ne slijedi zakon, onda se na nju obruši čitava gomila frustriranih nezadovoljnika, kojima se ona čini kao laka meta za istresanje vlastitih frustracija. Ljutnje, jer se ona drznula ne slijediti ono što je svim ženama dano u naslijeđe kao nešto "što se treba". Neudana žena ili žena koja ne slijedi pravila je puno , puno lakša meta, od muškarca koji ne slijedi pravila, budući je on uvijek nečiji sin, a majke, tetke i ostala ženska populacija koja i kroji tračeve ove vrste se puno više voli ponositi svojim sinovima i uzimati ih u zaštitu i nalaziti opravdanja za njihova (ne)djela, nego što će to nalaziti za kćeri. Pogotovo nakon što one prođu neke godine.

Iz sveg, ovog je vidljivo da je muškarcima ipak lakše reći tradiciji - NE, nego što je to ženama. Muškarac uvijek ima aureolu "simpatičnog buntovnika" koji se eto pobunio protiv pravila, dok žena koja je buntovnica, nije nipošto simpatična junakinja već drznica, koja se naziva čitavom gomilom pogrdnih epiteta, i to ponajviše od strane ženske populacija koja nije imala muda suprostaviti se tradiciji i učiniti nešto za sebe, a ne za druge! Takva žena "zaslužuje" ono najgore, misli publika, ali ionako će joj biti najteža kazna to "što ju nitko nije htio".

Ivana M.