Primijetila sam da ljudi u Hrvatskoj često vole naglašavati razliku između Sss i Vss. Kako općenito vole gradirati sve još od školskih klupa - "Da li nosiš Reebokice ili neke obične tenisice bez marke iz Obuće?", " Da li u školu dolaziš s najnovijom Nokiom, koja ima MP3 ugrađen ili neki običan mobitel koji si naslijedio od starijeg brata ili sestre, još iz 2000-e?". Kad kreneš u srednju školu, onda se vole nadmetati u tome, tko će prvi imati "ozbiljnog dečka ili curu" u razredu i taj najčešće biva proglašen najvećim frajerom, frajericom. Pa kreneš na fakultet i odjednom se prioriteti mijenjaju i više nije IN, tko će najviše popiti ili ugrabiti najviše komada, nego tko će imati najbolje ocijene i biti najveći "genije" fakulteta. Poslije naravno dolazi na red posao i plaća, tko se oženio, udao, a tko nije i tko ima najveći broj komada djece, a tko ne. Ljudi se od pamtivijeka vole tako nadmetati, u svemu što postoji i onaj s od prilike najvećim brojem nečega odnosi pobjedu.

Najveća plaća i najbolji položaj u društvu je oduvijek In. A takve položaje najčešće imaju ljudi s visokom stručnom spremom. Nekad postoje iznimke, da čovjek s srednjom stručnom spremom bude na visokom položaju i onda je taj čovjek predmetom velikog čuđenja, kao da su oni s vss, nešto iznimno posebniji, pametniji i sposobniji. Ljudi se otvoreno čude onima koji zauzimaju visoke položaje s "samo" srednjom stručnom spremom i takvi ljudi su po nečemu "iznimka". Meni to baš i nije jasno, jer ne shvaćam radi čega jedan čovjek koji ima sss, ne bi bio puno sposobniji od osobe koja je upisala fakultet, učila ( neki više, neki manje) i uspjela dobiti taj papir, najčešće više zbog upornosti, nego zbog neke posebne inteligencije ili sposobnosti. Poznajem mnogo iznimno inteligentnih ljudi koji nemaju visoku stručnu spremu, a ne smatram ih ni za pedlja manje inteligentnima ili pametnijima od onih s vss. Najneobičnije od svega je da mnogi ljudi koje smo u školi doživljavali kao "tupastije" su redom stekli vss, pa ti sad vidi.. Da li mi to zapravo tad nismo zamijetili njihovu iznimnu inteligenciju ili je to tek prosječna inteligencija pomiješana s upornosti? Ne znam što ima teško u studentskom životu, koji najčešće nije prožet samo krvavim radom i učenjem, već i tulumarenjima, zabavom, dok neki manje sretni vršnjaci rade po čitav dan da osiguraju krov nad glavom i jelo. I što je zanimljivo, nakon svega toga se radi razlika između to dvoje. Dok većina ni po čemu posebno pametnih ljudi, koje poznajem, u džepu ima tu svoju diplomu, kao najveći dokazatelj svoje inteligencije i kao stvarnu ( nekad na žalost i jedinu :)) potvrdu da su inteligentni, dotle neki iznimno pametni ljudi koje sam upoznala nikad nisu završili fakultet. Većina ih je od mladosti uporno radila jer nije bila u mogućnosti ići na kojekakve fakultete i mnogi od njih su došli do impozantnih pozicija ili su stekli bogato radno praktično iskustvo.

Takav način razmišljanja mi se čini degradirajući za one koji vrijedno rade od mlade dobi i koji su stekli realno životno iskustvo i veliko socijalno iskustvo, koje studenti najčešće nemaju gdje steći, budući im se sve svodi na učenje, polaganje ispita, tulumarenje, pa učenje, polaganje ispita, tulumarenje. Budući ja među onima koji imaju samo sss, poznajem podjednako pametne ljude, kao i među onima koji imaju vss, bez razlike ( s time što su ovi s sss često snalažljiviji u životu, od zbunjenih diplomanata koji odjednom spadnu u žrvanj kapitalističkog načina života). Jedan posao koji obavlja osoba sss, može biti daleko zahtjevniji od posla koji obavlja osoba vss. ( npr. ljudi po raznoraznim Ministarstvima, kojima je najveći posao ispijanje kavica, potpisivanje pokojeg projekta, surfanje po netu i tako svaki dan. Ako taj tjedan uspiju pročitati jedan projekt, od kojeg nikad ništa ne bude i to je uspjeh.) Većina diplomanata iz tog razloga i želi raditi po ministarstvima i u državnoj službi, budući su većinom puno manje snalažljivi , aktivni i prodorni. Velika većina fakultet doživljavaju i kao pauzu između škole i rada, tj. odmor i bijeg od svakodnevnih obaveza.

Ne razumijem ljude, koji tebe nakon diplome pitaju : " Gdje radiš" i lijepe etikete vss sss na posao. Koji očekuju da ti nakon diplome trebaš raditi u jednom ministarstvu, kao manager i moraš definitivno biti "iznad" onih s sss i to se podrazumijeva ili jednostavno nisi uspio, ako nakon toga radiš u dućanu i totalno si "propao" i "možeš se pokopat", jer ti je faks apsolutno bio "uzalud". Radi čega se uopće smatra da bi jedan vss čovjek trebao biti "uspješniji" u nekim parametrima, od nekog s sss kad diploma nije = inteligencija, pamet i sposobnost? Radi čega jedan friški diplomant s nekog fakulteta treba biti šef onima koji rade već godinama, posao praktički imaju u malom prstu, za razliku od studenta koji je naštrebao, položio ispite i dobio diplomu. ( Puno teorije, nigdje prakse, budući naši fakulteti nemaju veze s praksom i primjenom u svakodnevlju. Pitaju te razni ljudi, gdje radiš i nalijepe etiketu. Ako radiš "u vss struci" to je onda vrijedno, a ako "ne radiš u vss, već sss struci" to je ništa i "zeznuo si se debelo". To je za mene zadrtost mozgova, budući bi svaki posao trebao biti jednako vrijedan bez obzira da li bio sss ili vss. Bitna je samo kvaliteta posla i kako ga obavljamo, a epitet je tek obična forma nauštrb sadržaja, tj. još jedan način da napravimo razlike između nečeg i da nešto cijenimo više od nečeg drugog, a to drugo može biti itekako važnije, ozbiljnije i  teže.

Ja bih puno veću važnost dala jednoj medicinskoj sestri u bolnici, te bi njezin posao cijenila mnogo više, od posla birokrate u državnoj službi kojem je glavni posao da nam komplicira život besmislenim formularima koji bi se mogli riješiti u 100 puta kraćem vremenu nego trenutno. ( Već se tu vidi njihov nedostatak inteligencije budući je inteligencija sposobnost da određene stvari napravimo na što jednostavniji način i u što kraćem vremenu). Ili osobe u ministarstvu koja surfa netom, prolista novine baci okom na poneki projekt, te ponekad nešto i potpiše tek tako da nešto radi. Ali na žalost stvari su često obrnute od tog kakve bi zapravo trebale biti i uvijek se manje cijene oni ljudi koji bi se trebali više cijeniti, a dotle se cijene oni koje se nikako ne bi trebali cijeniti.