Zaklet ću se tisuću puta

i prekršiti zavijet u tren oka,

duše snene, pogleda ljuta,

kao vjetar oštra, kao more duboka.


Probudi me kad nestane svijeta

da bacim staro ruho sa sebe

il' bila zima, ili usred ljeta

ogoljelih misli mislit ću na tebe.


Hodat ću bezdanom bez riječi

pod nogama tražeći prašinu predaka

kad pružim ti ruku dodir će reći

puno više nego par ispisanih redaka.
============
Ivan Lastovčić