Polako i nježno gazim zametenom cestom i utirem si put. Uživam u snijegu koji pada od jutra i ne izgleda da će uskoro prestati. Grane na drveću uz cestu, otežale od snijega, spustile su se nisko, tako da ih mogu dohvatiti. Stanem nasmiješena i gledam tu ljepotu. Mir je oko mene. Sama sam. Toliko bjeline i nježne tišine već godinama nisam osjetila.

Hodam polako, zastajkujem i okrećem se oko sebe. Sve sja, bliješti. Nije mi hladno. Iako osjećam tu ljepotu svim svojim čulima, puna sam nekog neshvatljivog naboja.

Kad bih mogla nestati u tom teškom snijegu, pretvoriti se i sama u tu ledenu ljepotu, okružiti se s njom i zaboraviti sve! Postati priroda sama, stopiti se s njom. Prepuštam se, mogla bih dotaknuti svoje misli. Čini mi se da sam nadomak spasu - transformaciji.

Stanem. Jedva dišem. Čekam. Blizu sam, osjećam to.

Nešto me prijeći. Nešto me muči. Trebam li nešto riješiti prije nego nestanem?

Što je to što mi ne da mirno odem ili da mirno živim?

Kakva je to sila u meni koja mi ne dozvoljava da se smirim?

Samo to još želim. Da se smirim!

Stalno sam u nekom sukobu. Sva moja razmišljanja usmjerena su na rješenje nekih problema. Često ih ne mogu uobličiti, ne mogu ih imenovati i razotkriti, ali su stalno tu, uz mene, u mojoj glavi.

Snijeg je sve gušći. Hodam sporije i želim da to traje.

Vjetar nosi meke, guste pahulje i grubo ih zabija u moje lice. Iako boli, ne branim se i ne smetaju mi. Mogla bih nestati u njima. Pretvoriti se i sama u snijeg i tu bjelinu.

U ništa. U zimu.

Izdržat ću to. Ne traju ta moja stanja dugo. Ne traju do razrješenja. Nakon nekoliko dana problem naprosto nestane i izgubi smisao, ali ostane slobodan da se opet pojavi i pritisne na dušu. Ne želim razmišljati o tome. Ne želim otkrivati svoje misli, i nezadovoljstva. Osjećam se poniženom i obezvrijeđenom. Radije ću šutjeti sa osmjehom na licu i mrziti svoju prijetvornost. Ne osjećam se čisto u svemu tome. Nemirna sam, razdražena. Znam, kad to nestane, doći će tuga. Svi su moji osjećaji prenaglašeni i nepotrebni. Između toga stoji praznina koju ne znam ispuniti.

Treba mi mir!

Stanem i čekam. Napetost raste. Snijeg pada; na mahove gušći i brži. Obavija me i hladi. Mećava je u meni i oko mene, pahulje se pretvaraju u čvrste bijele iglice koje me bodu kroz odjeću, kroz kosu, preuzima me. Dostiže kulminaciju!

Odjednom vrijeme stane. Tišina se čuje u zraku, a ja tupo gledam pred sebe i osjećam prasak. Moje se tijelo raspada u milijun sitnih pahuljica koje se raspršuju kao krijesnice i rasvjetljuju cestu koje nema. Oslobađam se i konačno postajem priroda!

Snijeg sam i hladnoća.

Ljiljana Meštrić