Moje saznanje je da je osobama koje se u poslu trude iznimno bitna neka pohvala za rad. To je motivacijski ključ, koji nam daje polet i svijest da smo na tom poslu nezamjenjivi, da nešto vrijedimo i da naš rad ima smisla.
Ja se osjećam sto puta bolje, kada se u poslu potrudim, kada vidim da je moja šefica zadovoljna sa mnom. Vidi se na njoj to vrlo brzo i tada se osjećam sjajno. Kada se pak ne trudim, jer čovjek ne može biti jednako predan radu svaki dan, kada osjetim njezino nezadovoljstvo se osjećam nekako vrlo jadno. Mislim da je ljudima strašno bitna neka pohvala i ona im daje polet , motivaciju i dobar osjećaj.
Inače se čovjek vrlo brzo počne pitati, pa što uopće radi tu, za šta on služi, koja mu je svrha na tom poslu. Sretna sam, jer to imam kod svoje šefice, tu pohvalu koja mi daje puno više sreće, kad vidim da je zadovoljna, nego da imam veću plaću.

Senzibilna sam osoba, a u ovom svijetu na žalost je senzibilnost postala izrazita mana, pogotovo što se tiče poslodavaca. Imam osjećaj po pričama drugih da poslodavci danas nisu voljni odati svojim radnicima nikakvo priznanje, što se tiče izvršenja njihovoga posla.
Dobiti posao je postalo iznimno teško i zapravo pravi poduhvati, ako ti nisi dobio stalan posao još u 80-ima i 90-ima. Poslodavci su se razbahatili, jer im stigne na svaki natječaj sto molbi i smatraju da ti njima moraš biti izrazito zahvalan za tu priliku koju ti daju. Na žalost to je poprimilo groteskne razmjere, i primjećujem izrazitu NERACIONALNOST I NERAZUMNOST sa strane ljudi i poslodavaca, pa tako mnogi misle da za neku crkavicu od 2 tisuće kuna također moraš biti presretan, samo zato jer su dali tebi priliku, a ne nekom drugom. Poslodavci tu imaju strašno jak argument, koji niti jedan radnik ne može oboriti ( osim onih koji rade na deficitarnim mjestima) a to je- "Ako nećeš ti, naći će se tko hoće". Ta jedna rečenica je dovoljna, da ti svaki poslovni i ljudski ponos padne u vodu i da shvatiš da si lako zamjenjiva, potrošna roba, samo kartridž koji će oni vrlo lako napuniti novom tintom.

Ja to ne razumijem, jer sam u karakteru jako racionalna i vladam se onim- Nemoj činiti drugima, ono što ne bi htio da drugi tebi čine, tako da ne kužim kako ljudi mogu izrabljivati tako druge, a da su u položaju drugog, vidjeli bi koliko je taj položaj nezahvalan i koliko im nije dobro.
Mene bi čak bilo i sram, dati nekome plaću 2 tisuće kuna, očekivati od njega 8-satni rad i još očekivati da me duboko poštuje zbog toga.

Ne razumijem takve ljude i njihovu užasnu neracionalnost. Da netko za mene ide raditi za 2 tisuće kuna, ne bih ga zvala svojim zaposlenikom sigurno, već nekom tko mi pomaže u poslu.
Kako su ti poslodavci došli do tog stanja? Da li su shvatili da s ljudima moraš biti vuk, da dobiješ od njih janjad i da li su se opekli, budući su bili u početku predobri, pa su ih njihovi radnici muljali i varali i onda su shvatili da će igrati sad opakiju igru ili su se takvi rodili? Na žalost, nekako mi se čini da s ljudima zbilja nekad moraš opako, da bi te poštovali i zato bih vjerojatno ja zbog svoje nježnosti, slabosti i naivnosti s ljudima opako naježila kao poslodavac!