Ako je netko zainteresiran za čitanje romana psihološke tematike s elementima nadnaravnog, voljela bih da prolista bar početak mog romana Ja ili možda Ona. Nekoliko prvih stranica možete pronaći na linku http://www.unibook.com/unibook/site/bookdetail/?bookid=7019. Budući da je kniga, ako je naručujete, skupa jer je poštarina 10 eura, možete ju naručiti osobno kod mene na mail jasna.livada5@gmail.com po cijeni od 140 kn.
Ljudi vole kada ih ne doživljavaš Kad si im nedokučiva Kada te ne mogu imati Ljudi te žele Kada ih ne želiš Kada gaziš po njima Kada ih bacaš na koljena A ne uputiš im ni pogled Praviš se da si bez emocija I da nije na tebi da moliš Nego te oni mole A ti se praviš da ni ne pomišljaš Kako bi te mogli imati Kakvu sam lekciju naučila Ja koja sam nekad bila ranjiva I vjerovala Da postoji ljubav Ma nema toga na ovom svijetu I nije ni bilo Nikada Ajde priznajmo si Zamorilo me biti dijete I sad sam odrasla Ostala sam jedina Koja još uvijek voli Usamljeni pojedinac na ovom planetu Koji bi za malo tvoje ljubavi Dao sve na svijetu
Obukao si svečano odijelo Navukao sudačku halju I uzeo bat Udario si njime o stol I objavio rat Na optuženičkoj klupi Ja sam se branila šutnjom I presuda koju si izricao S ozbiljnošću i ljutnjom Izazivala je u meni samo stid i bol Znao si da sudiš ljubavi I uloga ti je bila teška Iako sam bila pregrešna I suđenje je bilo greška Na kraju si odložio papire na stol I pustio da presuda čeka Za neke optuženike shvatio si Nema učinkovitog lijeka
Patetična priča kojoj to nije bio cilj
Mislio si da je to kiša na njezinom mantilu kada je ušla pognute glave i bosa. Nikada nisi znao prepoznati suze. Skinula je sivi mantil i izložila ti svoje golo tijelo kao nekakav savršeni akt na slici, u sumaglici što ju je u tvoju sobu unijela večer. Nisi bio iznenađen jer te više ništa nije moglo iznenaditi. Sve je moglo biti očekivano kada je ona u pitanju jer nikada zapravo nisi znao hoće li ti uopće dopustiti da je vidiš ili će ti jednog dana doći gola, leći pod noge i presti kao mačka. Zbog toga si je zapravo primao i uzimao jer ona nikada nije bila ista. Mogao si zamišljati da si s princezom u kraljevskom krevetu, seljankom u hrpi sijena, pticom koju ne možeš dokučiti, ružom koja će te opiti mirisom, zmijom koja će te smrtno ugristi. Nikada je nisi imao prilike upoznati. Ona ti to nije dopuštala.
Večeras je stajala gola i gledala kroz prozor u svjetla nebodera. Kosa joj je prekrivala profil, a tijelo okrenuto prema tebi kao da nije pripadalo toj istoj glavi. Šutjela je i čekala. Ustao si i poljubio je u vrat. Okrenula se prema tebi i tek tada si vidio da plače.
- Plačeš? Što se dogodilo?
- Ne znam. Valjda ništa. Mora li se išta dogoditi?
- Pa zapravo valjda i ne. Ne znam ni ja. Dođi.
Odveo si je na krevet. Ona se iznenada sklupčala i kao da je htjela skriti tijelo koje je maloprije pred tobom tako mirno razgolitila. Počeo si igrati svoju igru maženja, ali ona nije uzvratila. Povukla je plahtu i pokrila se.
- Želim samo ležati i šutjeti.
Povukao si se na rub kreveta. Tvoj mozak je bio nespreman na ovo. U jednom trenutku si osjetio mješavinu brige i samopovrijeđenosti, ali nisi znao što je jače. Odlučio si se za brižnost. Legao si kraj nje, obgrlio joj leđa rukom, pripio se uz nju i šutio. Ona je rubom plahte brisala suze i šmrcala. A onda je naglo ustala. Obukla je mantil.
- Moram sada ići.
- Kamo? Hoćeš li se vratiti?
- Ne.
Ostao si ležati nijem i skamenjen. Tek tada ti je sinulo da si je možda izgubio, da je možda nikada nisi ni imao. U tebi se javio dotad nepoznat osjećaj-strah. Onaj koji paralizira. Onaj koji ne sluti na dobro. A onda pokreće na akciju. Skočio si, obukao prvo što ti je bilo pri ruci i izletio van, u noć. Lijevo ili desno? Brzo biraš desno. Hodaš. Trčiš. Sa strahom konstatiraš-na cesti gužva. Metalik sivi auto naskočen na bankinu. Ispred njega leži žena u sivom mantilu. Nepokretna. Tijelo joj ravno, a glava okrenuta u profil prekriven kosom. Glava kao da ne pripada tijelu. Osjećaš kako se svijet ruši, a ti nepovratno padaš u grotlo zemlje i zasipa te odron. Klečiš pored nje i plačeš.
- Poznajete li ovu ženu? Znate li joj ime? Nismo pronašli kod nje nikakav dokument.
- Ime? Ime? Ne. Moram li znati ime?
- Pa zapravo valjda i ne. Ne znam poznajete li ju.
- Ne. Nikada je nisam upoznao. Nije mi dala vremena.
Na smrtovnici je isti dan pisalo:
S…….. B….
Tragično preminula u 35. godini života
Ožalošćeni: majka A.., otac I…, djeca: M…. i S…, suprug Z……. i ostala tugujuća rodbina.
Slika je bila nejasna, kao u blagoj sumaglici. Sve, baš sve je bilo tako predvidivo neočekivano od nje, ali za ovo nisi bio spreman. To ti nije smjela učiniti. Nisi joj dopustio da te ostavi tako odjednom, naglo, bez najave. I kad je govorila ne, uvijek se vraćala. Znala je da je čekaš i da je nećeš tražiti ništa što sama ne želi. Pristao si joj ne znati čak ni ime. A kad si ga pročitao na ovom pokislom papiru, kao da si oduvijek znao da se baš tako zove. Mrzio si je u ovom trenutku. Mrzio si je što te napustila. Mrzio si je što te ubila jednim zatvaranjem vrata za sobom. Mrzio si je što više nisi imao pred sobom budućnost. Mrzio si je što će te zakopati zajedno s njom, a nisi joj stigao ni reći da je voliš. Mrzio si je što plačeš, a ne stidiš se iako si muškarac. Htio si je ubiti na tom prokletom crno-bijelom papiru. Strgao si smrtovnicu i bacio je u lokvu kiše, a onda se iste sekunde našao koljenima na mokrom tlu i skupljao komadiće tog zlatnog papira i ljubio ga kao luđak dok su prolaznici u čudu okretali glave u hodu.
Sahrana je bila sahrana. Stao si daleko. U ruci si držao bijelu ružu. Od svih si vidio samo djevojčicu. Možda deset godina. Profil joj je prekrivala kosa. Glava kao da nije pripadala tijelu. Plakala je. Činilo ti se da čuješ kako šmrca kao što je to činila ona zagnjurena u tvoj jastuk.
Kada su svi otišli, približio si se i spustio bijelu ružu. Ništa nisi rekao.
Kući si išao pognute glave. A onda si shvatio. Pa sve si to očekivao! Ona je bila taj dan zmija koja te ubila smrtnim ugrizom.
- Ne. Ne možeš me iznenaditi-ti koju su zvali Svjetlana. Znao sam unaprijed da ću umrijeti zajedno s tobom. Sada sam samo ljudska koža, kosti, tijelo, tjelesina, a dušu sam ti ostavio u bijeloj ruži. Čekat ću te u njoj da mi dođeš jer ti se uvijek vraćaš. Možda ćeš ovaj put doći kao kiša i zaliti me u ruži svojim poljupcima…
Hodao si ulicom. Kiša je počela padati, a ti si podigao glavu i smijao se naglas sve jače i jače. Ljudi s kojima si se mimoilazio okretali su glave za tobom i gledali te u čudu.
Podigao si glavu i vikao: - Znao sam, znao sam da ćeš se vratiti. Nisi mogla propustiti da ti kažem: -Volim te. Volim teeee!!!
Na odjelu za duševne bolesti netko je pitao tko je taj čovjek koji se ne prestaje smijati. Liječnik je slegnuo ramenima i rekao: - Ne znam, ne želi reći ime. Nema dokumente. Tvrdi da je mrtav i da odemo na Mirogoj. Našli smo ga bosog na kiši. Na sebi je imao samo sivi mantil, a ispod njega ništa. Vodi nekakav nesuvisli dijalog s nepostojećom osobom. Zove ju Svjetlana. Čas joj prijeti, čas se umiljava, viče da ju voli, da je mrzi, da će ju ubiti, da ga je ubila. Bojim se-težak slučaj.
- Pojačajte mu dozu, možda će se smiriti i zaspati.
- Da, zaključat ćemo sobu. Jeste li osigurali prostor?
- Nema potrebe, nema uza se ništa. Kaiš mantila smo spremili.
Dali su ti hrpu tableta. Nakon sat vremena zaspao si sav u znoju. Sanjao si kišu. Sanjao si kako hodaš ulicom i nosiš u ruci njenu glavu, glavu bez tijela. Iz očiju su joj tekle suze ili je to bila kiša. A onda si stao na zmiju, omotala se oko tebe i ugrizla te za vrat. Nakon par minuta napokon si prestao disati. Više nigdje nije bilo ničega i nikoga. Ni tebe, ni nje, ni mene. Kada sam vas oboje ubila, završila sam rečenicu, obukla mantil na golo tijelo i bosa izašla na kišu.
Tags: vijest
