Izričaj

Više ništa ne stane u jednu pjesmu

I najmanji osjećaj ne trpi sažimanje

Prerasla sam stihove

I pisane oblike

Ne mogu se skupiti u strofe

Ne znam komunicirati ni glasom ni slovom

Oči su moj govro

I kad ih sklopim

Umjesto mraka žive slike

Omataju mi mozak

I postaju

Moj jedini izričaj

Tonem polako

Zar smo se zaboravili smijati

Mi veseli glumci

Zar nam nema lijeka

Za mrvicu smijeha

Zar smo zaboravili

Kako se dodiruju obala i voda

Zar na našoj pučini

Nema nijednog broda

Što plovi u nepoznato

I zove nas u pustolovinu

Kojoj smo nekad težili

Gdje smo pogriješili

Da nam se ne plovi više

Da nas na palubi

Nema više dvoje

I upražnjeno je mjesto tvoje

Mjesto mog kormilara

I putnik sam osamljeni

Izložen oluji

Tebe nema

A u meni tvoj dodir struji

I nešto strašno se sprema

Potonut ću bez tebe na dno

I nikada nas više

Neće biti uzajedno

Moja je sudbina zapisana u vodi

U to sam sada sigurna

Dok polako tonem

Bez glasa

Do

Dna