Zamislite, danas sam se osjećala upravo kao u onim Kafkinim filmovima, gdje zbog apsurda situacije, ne znamo što bismo napravili. Tako ja sjedim i surfam po internetu. Odjednom mi neko divlje zvoni. Ja sam nastojala ne osvrtati se, jer ne volim kada mi netko zvoni i pogotovo tako drsko, kakav mi je zvuk imalo to zvono. Inače sam po prirodi mirnija i ne volim komunicirati sa svakime, ako baš ne trebam, ali vraga, to zvono tim drskim zvukom nije prestajalo zvoniti i ja sam se odlučila javiti,- Tko je? Policija. Čovjek je prozborio onim dubokim, hladnim glasom, koji je dovoljan da ti prođu srsi kroz dušu. "Šta je sada?", Šta se desilo? " Dobili ste poziv na sud zbog prijetnji". Čovjek nije niti trepnuo, niti ustuknuo nimalo. " Na kojem ste katu?" Dubok, odsječan glas. "Na 4.om". " Da li ćete doći dolje?". "Ne ja bih da vi dođete gore". Čovjek je već imao neki stav, kao da sam zgriješila i kao da sam ja tu na strani, Zla, a on je taj policajac na strani Dobra. Zbog toga glasa, ja sam se počela već tresti, jer mi nije bilo jasno, kakve sad to loše vijesti donosi opet. Dobra sam, mirna, izbjegavam nevolje, a prema ljudima se ponašam s dužnim poštovanjem čak i puno više nego što su uopće zaslužili. Kad je tip napokon došao gore, uputio mi je poziv za sud, da sam nekome prijetila. Naravno , iako je policajac bio mlad, njegov poziv nije bio nimalo nježan i obazriv, kao na primjer poziv za kavu, nego je to bio poziv po defaultu, kao da sam ja ovdje neki kriminalac, kojeg se treba svim mjerama, srediti, odobrovoljiti, da postane pravi pripadnik ovoga društva. Kakvog to društva, pitam se ja, dok se sjetim svih užasa koje se po Hrvatskoj svakodnevno događaju, a nitko ne čini ništa, a dotle se  očito neka osoba osjetila toliko uvrijeđenom, da ovdje policija mora imati svoje prste. Prebirala sam po sjećanjima koga sam to mogla do te mjere uvrijediti da mi sad netko šalje poziv za sud i u tome trenutku sam se osjećala kao u Kafkinom filmu. Čudno. Nije mi bilo jasno, koga sam ja to mogla uvrijediti do te mjere, jer se ne sjećam da sam se s ikim svađala, osim s par prodavačica po dućanima, radi njihovog bezobrazluka i s ljudima preko interneta, što je bilo više smješno, nego strašno. To su bile sve moje svađe u zadnje vrijeme, tako da nisam mogla vjerovati da me netko actually tuži, radi nečega. Na pozivu za sud je jasnim i tvrdim slovima pisalo- Prijetnje. Riječ koje se grozim više od svega i koja mi izgleda strašno. Prije dosta godina, ja sam tužila neke muškarce, jer su prema meni bili poprilično grubi, ali NIKAD, APSOLUTNO NIKAD U SVOJEM životu nisam nikome prijetila do te mjere, da bi on mene mogao tužiti jer su prijetnje, ono što najviše mrzim! Uglavnom, ova vijest pred Božić je došla kao još jedna grozna i loša vijest, koju moram primiti i nove bičeve koje moram osjetiti na svojoj koži. Poprilično krvava vijest s obzirom da mislim da je to jedan paradoks sudbine i jedna igra sudbine, da ja koja se trudim biti dobra, činiti dobra djela i imam masu planova, kako ću pomoći ljudima, dobivam onda takve pozive i takve vijesti. Ova vijest mi je smrzla krv u žilama, jer nekako samu sebe ne zamišljam kao nikakvog bulija koji ide okolo i prijeti ljudima. Ono što me užasno zanima je da vidim koja će to osoba doći  i pokazati se da sam ja njoj prijetila. Ono što mislim je da netko ili nije normalan ili nema pametnijeg posla, pa je u meni našao žrtvu s kojom se ide natezati jer sam mu možda nešto krivo rekla. Uistinu strašno. Javiti ću vam što je bilo dalje.