Jednog sam se jutra probudila i u ogledalu ugledala drugu osobu. Tupo sam gledala svoj odraz i pitala se «Zar sam to ja?», ta gdje je ona vedra i nasmijana cura otprije 7, 8 godina, cura puna želja, planova i životne energije...gdje je otišla? Nemojte me krivo shvatiti, moje je lice bilo isto (naravno, zrelije no isto), ali u očima se vidjela neka tuga i ogorčenost. Malo sam razmišljala i pokušavala se sjetiti kada sam se počela mijenjati, odnosno zašto se moj duh promijenio. I zaključila sam nešto. Nešto ne baš lijepo. Zaključila sam da je sve počelo kada sam spoznala ljubav, ali ne bilo kakvu, već onu iskrenu i pravu. Kladim se da bi u ovom trenutku stotine tisuća, a možda i milijuna ljudi dalo sve za ljubav, za taj predivan osjećaj koji ti daje razlog za živjeti i koji ti daje krila. Svi ti ljudi sanjaju o osobi koju će bezuvjetno voljeti i koja će njima uzvraćati na taj isti način. Oni vape za tim da ta vječna potraga sretno završi te da žive u ljubavi do kraja života. Kad bi sve bilo tako jednostavno, bilo bi prelijepo da bi bilo istinito. Meni je istina bila prilično razočaravajuća jer koliko god ljubav djelovala ljekovito na ljude, tu postoji i druga, crnija strana priče. Barem kod mene.

Sve je počelo kada sam bila mali curičak, nezrela i zelena, zaigrana i pomalo ohola. Nije me bilo briga za to što je more plavo i što je zemlja okrugla. Živjela sam od danas do sutra, bezbrižna... Uh, kako si zavidim na toj bezbrižnosti jer sada sam ja ta koja bi sve dala za malo bezbrižnosti. Tada sam imala puno snova, točno sam znala što želim u životu i nikad nisam sumnjala u sebe da to neću postići. Da, baš je lako sanjati... u to doba nisam znala ni razumjela što je ljubav, a nisam ni željela razumjeti. Imala sam nazovimo dečka, ali to me nije mijenjalo, bila sam ista razigrana curica kao i uvijek. I tako su dani prolazili, bilo je tu svega između mene i njega, prekida, prijateljstva, rastanka, neprijateljstva pa sve do ponovnog sastanka, sve do psihičkog sazrijevanja. Tada sam shvatila da je on taj, da je on moja ljubav i da ga toliko volim da ne mogu zamisliti život bez njega. On je prema meni najbolji na svijetu i svaki mi dan pokazuje koliko me voli. Ne mislim sada razglabati o tome koliko se volimo jer sigurno sada negodujete u smislu, pa na što se ja žalim kada mi je emocionalni život tako lijep i ispunjen? Što se ja imam žaliti kada sam imala tu nevjerojatnu sreću pronaći i doživjeti ono što većina ljudi nikada ne doživi? Da se razumijemo, ja se ne žalim, to nikako ne, dapače, samo mi je krivo što sam se promijenila zbog velike ljubavi. Krivo mi je jer je moja idilična ljubav blagoslov, ali i moje prokletstvo.

Sada ću svima pojasniti moju konstataciju, moju tužnu spoznaju. Jedini razlog, ili najveći razlog, barem ja tako mislim, zbog kojeg sam bezbrižno lice pretvorila u ogorčeno je jedna ružna karakteristika koja je došla u paketu sa ljubavi. Jedan odvratan i užasan osjećaj koji se zove ljubomora. Aha, da, ljubomora, to je taj tajanstveni razlog. Shvatila sam da me nekada nije bilo previše briga za to što postoje i druge žene, lijepe žene, nije me bilo previše briga za to gdje se nalazi, s kim se nalazi i što radi... svijet je bio ružičasti. Kad bi barem opet postao. Totalno sam se izgubila u tom moru ljubavi, do te mjere da sam izgubila sebe. Sada se bojim da više nema povratka, a želim se vratiti, ne na staro, ali na neku normalu jer me grize što si ovo dopuštam. Uništavam samu sebe. Da li itko ima lijek za ovu bolest? Ne znam što da radim, kako da si pomognem, osjećam se kao da mi je krv zatrovana. Hoću li ikada više u ogledalu vidjeti onu vedru i nasmiješenu curu, je li zauvijek otišla ili se možda samo sakrila? Moram i želim vjerovati u ovo drugo.