Dugo sam mozgala, mozgala i mozgala da shvatim u čemu je problem i napokon sam ga shvatila.

Zašto se osjećam tako jadno? Zato jer muškarci danas uzimaju žene kao objekte.

Kao objekte vlastitog zadovoljstva i ništa drugo.

Ne treba im žena, da rodit njegovu djecu, budući su sami djeca.

Ne treba im žena da im pere veš i suđe, budući danas ima super perilica za rublje i suđe.

Ne treba im žena zbog seksa, budući se danas na svakom koraku nudi neka žena samo za seks.

Ne treba im žena zbog priče, budući imaju svoje prijatelje, kad treba razgovarati o stvarima, koje ih zanimaju.

Ne treba im žena radi bliskosti, budući imaju mamu i tatu, da im daju ljubav i bliskost.

Ne treba im žena radi materijalnog budući će im mama i tata ostaviti, svojim sinovima, svu ušteđevinu.

Ne treba im žena slabijeg imovinskog stanja, jer će se morati brinuti za nju i neće moći trošiti sav novac na sebe.

Ne treba im žena radi nježnosti, budući muškarci nisu previše nježni.

Ne treba im žena radi smjeha i humora, budući to nalaze u svojim prijateljima.

UKRATKO- MUŠKARCI NE TREBAJU ŽENE.

Mene su hrvatski muškarci strahovito razočarali svojom površnošću, bezosjećajnošću i budući samo traže cure koje izgledaju kao jefine fufe ( da oprostite na izrazu). Danas, ako je muškarac relativno mlad i solo, on ne traži neku normalnu ženu, koja izgleda kao žena od krvi i mesa i ima poneku manu. On traži žensku, koja izgleda kao manekenka, koja bi se okolo seksala sa svima.

Ova mlada populacija 21.stoljeća je izgubila sve vrijednosti normalne. Traži samo kratkoročna zadovoljstva i to je to. Danas muškarci ne traže normalnu curu, s kojom bi mogli biti sretni, nego traže žensku koja izgleda po nečemu drukčije od drugih i koja ih ne šljivi suhu šljivu.

Vrlo vjerojatno su zato neke moje poznanice same već sto godina. Zato jer ne izgledaju tako, već su vjernice, konzervativne i osjećajne. A takva sam i ja. Pa si razmislite, da li sam ja poželjna našim muškarcima? I don`t think so.

Dok su me u razredu uvijek ocjenjivali sjajnim ocjenama i govorili da sam komad, to muškarcima ovdašnjim očito nisam. ( Budući su danas postrožili jakooo kriterije) . Emotivna sam, romantična, osjećajna osoba, koja obožava kulturu i umjetnost, te profinjena.

Šta mislite da sam tu ikada našla takvoga tipa?

S dužnim poštovanjem ću reći samo istinu i neću lagati, a to je da NISAMMMMMMMMMMMMMMM!!!!!!!!

Dok sam bila u Engleskoj i Italiji, te na kratko u Francuskoj, tamo sam upoznala šaroliki izbor muškaraca, koji su bili različiti, a neki su bili zbilja profinjene, osjećajne osobe, koje vole kulturu i umjetnost.

Ovdje majke mi moje, crkla, ako lagala, u životu nisam upoznala muškarca s kim bi mogla ići u kazalište ili na neki koncert klasične glazbe, a već mi je 30 godina i nije da sam se jučer rodila. Upoznala sam ih masu, ali svi jednako površni, samo razmišljaju o sebi i koliko su poželjni.

Naši muškarci su postali jednako samoljubivi, egocentrični, što se tiče svojega izgleda kao i djevojke nekada, tako da se niti ne nadam da ću IKADA tu upoznati nekoga tko se može iole nazvati muškarcem, a ne nekom pičkicom itd.

I sad već znam da će me muškarci koji nalete na ovo popljuvati strahovito, ali ništa me to ne čudi, jer to je ono što - osjetljive pičkice rade.

Naravno, nakon mojeg napisanog posta u blogu, očito je to došlo do zaposlenica tamo i desile su se reakcije naravno. Prvo se neka zaposlenica Ipercoopa tu logirala da mi očita bukvicu što sam tako "umišljena" došla tamo raditi,  a ako sam ja umišljena onda fakat ne znam. Očito joj se umišljenost temelji u tome, da ako je neka cura zgodnija od nje ili je uspjela dogurati do kraja faksa, onda si ta cura nešto "umišlja". Pa ju ova mora srediti i dokazati joj da je obično smeće, a ne umišljena i usput ju pogaziti. Ja sam to tad dopustila, ali sam odlučila da bi istina ipak trebala izaći na vidjelo, pa sam napisala blog, jer mi je ovo ostalo u gadnom sjećanju i nakon dosta godina. Radila sam posvuda, ali očito mi je Ipercoop ostao u najgorem sjećanju. Što znači da rad tamo sigurno nije bio ni za kakvu pohvalu, nego naprotiv.

Onda se neka djelatnica logirala na forumu.hr vjerojatno po nalogu poslodavaca tamo da moraju obraniti čast tog "sjajnog" poduzeća. I došla mi tamo biberiti pamet opet, da sam ja "očekivala kraljevski tretman i slično".

Kraljevski tretman bi bio što?

Neplaćenje prijevoza

Neplaćanje obroka

Moje nikad kašnjenje i dolaženje na vrijeme

Neplaćanje na kraju samoga rada?

Otpuštanje kao da sam ubila nekoga, uz usput bujicu uvreda o tome kako sam ovakva, onakva, ne uklapam se među te ljude i to

To bi bio kraljevski tretman?

Ili bi to bila obična psihološka tortura i mučenje i zaplašivanje ljudi? I pokušaj diskreditiranja žrtve na taj način da pomisli da je najodvratnija na svijetu da bi se paraziti tamo naslađivali time?

Onda mi je ta ženska počela priče kako se te jadne ženske tako narade tamo i srcedrapateljne priče, a gle mene pokvarenu gaduru, punu paru, kako sam došla tamo i očekivala kraljevski tretman u obliku običnog plaćanja i da mi dopuste zadržavanje elementarnog dostojanstva. To je kraljevski tretman?

Što se tiče žena kojima je to što ih poslodavac maltretira i puno moraju raditi izlika torture novih djelatnica ili mušterija imam im samo reći jednu stvar, a to je da - USMJERENE STE NA POGREŠNOG NEPRIJATELJA. Neprijatelj vam nisu nove djelatnice ili mušterije, nego taj poslodavac koji vas tlači. Tako da osobne frustracije ,nezadovoljstvo ne morate izlijevati na mlade djevojke, studentice ili na nedužne mušterije koje su došle potrošiti nešto u vašem dućanu, isto tako mukotrpno zarađen novac.

ILI VI JEDNOSTAVNO IMATE neke povlastice i veću čast, s čime same sebe postavljate direktno u taj kraljevski tretman, a ne mene ili druge studentice.

To je to.

Moje saznanje je da je osobama koje se u poslu trude iznimno bitna neka pohvala za rad. To je motivacijski ključ, koji nam daje polet i svijest da smo na tom poslu nezamjenjivi, da nešto vrijedimo i da naš rad ima smisla.
Ja se osjećam sto puta bolje, kada se u poslu potrudim, kada vidim da je moja šefica zadovoljna sa mnom. Vidi se na njoj to vrlo brzo i tada se osjećam sjajno. Kada se pak ne trudim, jer čovjek ne može biti jednako predan radu svaki dan, kada osjetim njezino nezadovoljstvo se osjećam nekako vrlo jadno. Mislim da je ljudima strašno bitna neka pohvala i ona im daje polet , motivaciju i dobar osjećaj.
Inače se čovjek vrlo brzo počne pitati, pa što uopće radi tu, za šta on služi, koja mu je svrha na tom poslu. Sretna sam, jer to imam kod svoje šefice, tu pohvalu koja mi daje puno više sreće, kad vidim da je zadovoljna, nego da imam veću plaću.

Senzibilna sam osoba, a u ovom svijetu na žalost je senzibilnost postala izrazita mana, pogotovo što se tiče poslodavaca. Imam osjećaj po pričama drugih da poslodavci danas nisu voljni odati svojim radnicima nikakvo priznanje, što se tiče izvršenja njihovoga posla.
Dobiti posao je postalo iznimno teško i zapravo pravi poduhvati, ako ti nisi dobio stalan posao još u 80-ima i 90-ima. Poslodavci su se razbahatili, jer im stigne na svaki natječaj sto molbi i smatraju da ti njima moraš biti izrazito zahvalan za tu priliku koju ti daju. Na žalost to je poprimilo groteskne razmjere, i primjećujem izrazitu NERACIONALNOST I NERAZUMNOST sa strane ljudi i poslodavaca, pa tako mnogi misle da za neku crkavicu od 2 tisuće kuna također moraš biti presretan, samo zato jer su dali tebi priliku, a ne nekom drugom. Poslodavci tu imaju strašno jak argument, koji niti jedan radnik ne može oboriti ( osim onih koji rade na deficitarnim mjestima) a to je- "Ako nećeš ti, naći će se tko hoće". Ta jedna rečenica je dovoljna, da ti svaki poslovni i ljudski ponos padne u vodu i da shvatiš da si lako zamjenjiva, potrošna roba, samo kartridž koji će oni vrlo lako napuniti novom tintom.

Ja to ne razumijem, jer sam u karakteru jako racionalna i vladam se onim- Nemoj činiti drugima, ono što ne bi htio da drugi tebi čine, tako da ne kužim kako ljudi mogu izrabljivati tako druge, a da su u položaju drugog, vidjeli bi koliko je taj položaj nezahvalan i koliko im nije dobro.
Mene bi čak bilo i sram, dati nekome plaću 2 tisuće kuna, očekivati od njega 8-satni rad i još očekivati da me duboko poštuje zbog toga.

Ne razumijem takve ljude i njihovu užasnu neracionalnost. Da netko za mene ide raditi za 2 tisuće kuna, ne bih ga zvala svojim zaposlenikom sigurno, već nekom tko mi pomaže u poslu.
Kako su ti poslodavci došli do tog stanja? Da li su shvatili da s ljudima moraš biti vuk, da dobiješ od njih janjad i da li su se opekli, budući su bili u početku predobri, pa su ih njihovi radnici muljali i varali i onda su shvatili da će igrati sad opakiju igru ili su se takvi rodili? Na žalost, nekako mi se čini da s ljudima zbilja nekad moraš opako, da bi te poštovali i zato bih vjerojatno ja zbog svoje nježnosti, slabosti i naivnosti s ljudima opako naježila kao poslodavac!