Dugo sam mozgala, mozgala i mozgala da shvatim u čemu je problem i napokon sam ga shvatila.

Zašto se osjećam tako jadno? Zato jer muškarci danas uzimaju žene kao objekte.

Kao objekte vlastitog zadovoljstva i ništa drugo.

Ne treba im žena, da rodit njegovu djecu, budući su sami djeca.

Ne treba im žena da im pere veš i suđe, budući danas ima super perilica za rublje i suđe.

Ne treba im žena zbog seksa, budući se danas na svakom koraku nudi neka žena samo za seks.

Ne treba im žena zbog priče, budući imaju svoje prijatelje, kad treba razgovarati o stvarima, koje ih zanimaju.

Ne treba im žena radi bliskosti, budući imaju mamu i tatu, da im daju ljubav i bliskost.

Ne treba im žena radi materijalnog budući će im mama i tata ostaviti, svojim sinovima, svu ušteđevinu.

Ne treba im žena slabijeg imovinskog stanja, jer će se morati brinuti za nju i neće moći trošiti sav novac na sebe.

Ne treba im žena radi nježnosti, budući muškarci nisu previše nježni.

Ne treba im žena radi smjeha i humora, budući to nalaze u svojim prijateljima.

UKRATKO- MUŠKARCI NE TREBAJU ŽENE.

Mene su hrvatski muškarci strahovito razočarali svojom površnošću, bezosjećajnošću i budući samo traže cure koje izgledaju kao jefine fufe ( da oprostite na izrazu). Danas, ako je muškarac relativno mlad i solo, on ne traži neku normalnu ženu, koja izgleda kao žena od krvi i mesa i ima poneku manu. On traži žensku, koja izgleda kao manekenka, koja bi se okolo seksala sa svima.

Ova mlada populacija 21.stoljeća je izgubila sve vrijednosti normalne. Traži samo kratkoročna zadovoljstva i to je to. Danas muškarci ne traže normalnu curu, s kojom bi mogli biti sretni, nego traže žensku koja izgleda po nečemu drukčije od drugih i koja ih ne šljivi suhu šljivu.

Vrlo vjerojatno su zato neke moje poznanice same već sto godina. Zato jer ne izgledaju tako, već su vjernice, konzervativne i osjećajne. A takva sam i ja. Pa si razmislite, da li sam ja poželjna našim muškarcima? I don`t think so.

Dok su me u razredu uvijek ocjenjivali sjajnim ocjenama i govorili da sam komad, to muškarcima ovdašnjim očito nisam. ( Budući su danas postrožili jakooo kriterije) . Emotivna sam, romantična, osjećajna osoba, koja obožava kulturu i umjetnost, te profinjena.

Šta mislite da sam tu ikada našla takvoga tipa?

S dužnim poštovanjem ću reći samo istinu i neću lagati, a to je da NISAMMMMMMMMMMMMMMM!!!!!!!!

Dok sam bila u Engleskoj i Italiji, te na kratko u Francuskoj, tamo sam upoznala šaroliki izbor muškaraca, koji su bili različiti, a neki su bili zbilja profinjene, osjećajne osobe, koje vole kulturu i umjetnost.

Ovdje majke mi moje, crkla, ako lagala, u životu nisam upoznala muškarca s kim bi mogla ići u kazalište ili na neki koncert klasične glazbe, a već mi je 30 godina i nije da sam se jučer rodila. Upoznala sam ih masu, ali svi jednako površni, samo razmišljaju o sebi i koliko su poželjni.

Naši muškarci su postali jednako samoljubivi, egocentrični, što se tiče svojega izgleda kao i djevojke nekada, tako da se niti ne nadam da ću IKADA tu upoznati nekoga tko se može iole nazvati muškarcem, a ne nekom pičkicom itd.

I sad već znam da će me muškarci koji nalete na ovo popljuvati strahovito, ali ništa me to ne čudi, jer to je ono što - osjetljive pičkice rade.

Naravno, nakon mojeg napisanog posta u blogu, očito je to došlo do zaposlenica tamo i desile su se reakcije naravno. Prvo se neka zaposlenica Ipercoopa tu logirala da mi očita bukvicu što sam tako "umišljena" došla tamo raditi,  a ako sam ja umišljena onda fakat ne znam. Očito joj se umišljenost temelji u tome, da ako je neka cura zgodnija od nje ili je uspjela dogurati do kraja faksa, onda si ta cura nešto "umišlja". Pa ju ova mora srediti i dokazati joj da je obično smeće, a ne umišljena i usput ju pogaziti. Ja sam to tad dopustila, ali sam odlučila da bi istina ipak trebala izaći na vidjelo, pa sam napisala blog, jer mi je ovo ostalo u gadnom sjećanju i nakon dosta godina. Radila sam posvuda, ali očito mi je Ipercoop ostao u najgorem sjećanju. Što znači da rad tamo sigurno nije bio ni za kakvu pohvalu, nego naprotiv.

Onda se neka djelatnica logirala na forumu.hr vjerojatno po nalogu poslodavaca tamo da moraju obraniti čast tog "sjajnog" poduzeća. I došla mi tamo biberiti pamet opet, da sam ja "očekivala kraljevski tretman i slično".

Kraljevski tretman bi bio što?

Neplaćenje prijevoza

Neplaćanje obroka

Moje nikad kašnjenje i dolaženje na vrijeme

Neplaćanje na kraju samoga rada?

Otpuštanje kao da sam ubila nekoga, uz usput bujicu uvreda o tome kako sam ovakva, onakva, ne uklapam se među te ljude i to

To bi bio kraljevski tretman?

Ili bi to bila obična psihološka tortura i mučenje i zaplašivanje ljudi? I pokušaj diskreditiranja žrtve na taj način da pomisli da je najodvratnija na svijetu da bi se paraziti tamo naslađivali time?

Onda mi je ta ženska počela priče kako se te jadne ženske tako narade tamo i srcedrapateljne priče, a gle mene pokvarenu gaduru, punu paru, kako sam došla tamo i očekivala kraljevski tretman u obliku običnog plaćanja i da mi dopuste zadržavanje elementarnog dostojanstva. To je kraljevski tretman?

Što se tiče žena kojima je to što ih poslodavac maltretira i puno moraju raditi izlika torture novih djelatnica ili mušterija imam im samo reći jednu stvar, a to je da - USMJERENE STE NA POGREŠNOG NEPRIJATELJA. Neprijatelj vam nisu nove djelatnice ili mušterije, nego taj poslodavac koji vas tlači. Tako da osobne frustracije ,nezadovoljstvo ne morate izlijevati na mlade djevojke, studentice ili na nedužne mušterije koje su došle potrošiti nešto u vašem dućanu, isto tako mukotrpno zarađen novac.

ILI VI JEDNOSTAVNO IMATE neke povlastice i veću čast, s čime same sebe postavljate direktno u taj kraljevski tretman, a ne mene ili druge studentice.

To je to.

Mnogi su mogli svjedočiti mojim problemima po dućanima, koje grozne prodavaćice tamo rade.

To se odnosi samo na prodavaćice u prehrani, a ne i u buticima. Čini im se da u buticima, djevojke koje se tamo zaposle prvo dobiju jezikovu juhu oko toga, kako se moraju ponašati s mušterijama, tako da se ponašaju normalno i trude se nešto prodati, budući gazde od toga žive. Zato znaju da moraju biti ultra ljubazne. Dotle u prehrani rade svakojake babe i žene koje si daju za pravo ponašati se kako god. Osnovna im je zabava bezobrazluk, namrštena faca, spuštanje, a ako im se neka mušterija ne svidi onda se skupno udružuju da budu bezobrazne. A to sve zato jer neće dobiti tako lako otkaz jer ih ionako nitko posebno ne provjerava, a i neka skupna težnja je oko toga da budu sve podjednako namrštene i bezobrazne. To je možda čak i uvjet od "glavne" tamo koja ih nadzire. Mislim da bi dobile otkaz da nisu takve.

Ja sam svojedobno radila u više dućana, tako da dobro znam kako to funkcionira. Prvo sam radila preko student servisa u jednom butiku u King Crossu. Tamo je radila sa mnom cura, kojoj je obavezno u svakoj rečenici morala barem jednom spomenuti riječ "odvratno". Nema šanse da bi izostavila tu riječ. Budući je bila tako "odvratno" raspoložena, možete misliti koja je lijepa atmosfera bila s njom. I to po čitave dane. Nakon odrađene smjene od 6 sati koja mi se činila kao da traje jednu godinu ili pola mojeg života, osjećala sam se ko da ću se zbljuvati , ali nisam imala što povraćati. Došla sam do autobusa i imala sam osjećaj kao da ne mogu uopće disati. Bilo mi je zlo da nije moglo biti gore. Tražila sam da dođem do zraka, ali nisam mogla. 

Potom sam radila preko student servisa u Ipercoopu, u King Crossu ( again). Kad sam dolazila mislila sam da će to biti savršen posao. Ono udaram u onu blagajnu, otkucam račun i to je to. Ali to se pokazalo vrlo naivno od mene. Rad tamo je zahtjevao tolike peripetije i lukavštine kakve čini mi se nije mogla zamisliti niti Christie pišući svoje detektivske romane. I tako ja došla naivno tamo raditi , bilo je božićno vrijeme usput. Odlučila sam da bi htjela tamo nešto preko praznika dok ne traje faks zaraditi, umjesto da se čitave praznike dosađujem. I mislila sam btw. da ću to moći odraditi svojom lijevom nogom, budući biti blagajnica u Ipercoopu nije zanimanje za koje se traži doktorat ili nešto slično.. U to vrijeme sam već postala apsolvent na faksu, pa sam mislila da će to biti sasvim dovoljno, da mogu tamo raditi kao blagajnica.

Svaki dan sam platila bus do tamo 8 kuna i natrag 8 kuna, te sam morala plaćati obrok koji nam (naravno) nitko nije plaćao. Prvi dani su bili "probni"; iako ne znam šta tu treba biti probno, i da ja ne mogu shvatiti, ali eto očito su oni znali. I tako ja došla i nitko me nije upozorio da je u tom probnom sadržaju to da se moram svidjeti 6 baba, s kojima sam radila na blagajni. Svakih sat i pol oni su mene slali drugoj babi, da valjda ona mene provjerava, kako se ja to ponašam, pa ako me nisu roditelji baš odgojili ona će me preodgojiti ne.. Ili zaključiti da meni nema pomoći i da se sa mnom neće dalje bakćati. A tako je i ispalo. Tamo sam morala sjediti pored neke od tih ženski, koje su se usput držale, kao da nema pametnijih od njih, da su tamo valjda čudnovatom slučajnosti završile, a zapravo trebaju raditi u institutu za fiziku.. Takvo držanje su imale. I tako ja sjedim i zurim u to, kako one kucaju u tu blagajnu, što je meni bilo fakat tako "teško" za shvatiti, jednostavno mi je mislim trebao doktorat da bi mogla shvatiti tu pretešku vještinu. I naravno kako nam je bilo dosadno dok smo sjedile tako jedna pored druge, malo smo i pričale i sa dvije babe sam se zakvačila kroz priču, jer im se nije sviđalo moje držanje tamo, koje je fakat trebalo biti posebno napravljeno za tako cijenjen rad, kakav je onaj u Ipercoppu. Noge postavljene 20 cm u uspravnom položaju od tijela i glavu postavljenu pod kutem od 90 stupnjeva u ravnini vrata. Eto, to nisam znala. Na kraju svakog dana se moralo prebrojati pare i sitniš koji je bio u blagajni. Budući sam zbrajanje sitniša i novaca usavršila u osnovnoj školi, meni to nije bilo ultra zanimljivo pa priznajem da sam u vrijeme brojanja sitniša možda i zjakala okolo, ne gledajući u tu posebno krasnu vještinu, koja je jedna od bitnijih radeći tamo.

Priznajem trudila sam se iako mi je kašnjenje u krvi, svaki dan doći tamo na vrijeme i čak sam uspjevala ne mogavši se dovoljno načuditi sebi. Ali to očito više i nije postalo tako bitno, nego nešto što je prevaziđeno u ovoj gorkoj borbi da se pokažeš kao savršena prodavačica i budeš sretnica koja je actually dobila taj cijenjen posao za 2 tisuće kuna. Trudila sam se u principu uklopiti tamo jer po prirodi ne podcjenjujem nikog i ništa i nisam smatrala da je taj posao nimalo ispod mojih kvalifikacija. Ali očito prodavačice tamo su smatrale da ja jesam ispod njihovih kvalifikacija.

Nakon par dana, sam došla tamo ( na vrijeme) da odradim još jedan dan. Napominjem da do tad nisam bila plaćena s ničim, pa ni obroke. I došla ja tamo, kad zove mene glavna. ( muškobanjasta debeljuca, koja me često čudno gledala i nisam znala razloge., mislila sam da je to obična ljubomora). I zove mene neka sporedna da ja dođem, do glavne i da prije pokupim svoje stvari. Sve je to izgledalo vrlo gadno, kao da me zove netko na čin strijeljanja ili na stratište. Prvo sam morala donijeti sve stvari i neku karticu koju su oni meni dali. Da sam bila pametnija i prije znala, dala bi im to tek kad bi mi vratili studentski ugovor, a ovako sam naivno otišla s tim prije nego sam dobila ugovor u ruke. I došla ja tamo i kaže meni ta ženska da sam ja dobila otkaz. To je sve bilo objavljeno tako, kao da sam ja dan prije nekog pretukla, ubila ili nešto slično. Izjavljeno takvim rječnikom kao da bi se morala sebe sramiti do kraja života svaki dan.

Ja pitala ono, wtf "Zašto?". Osim par zakačenosti s tim babama kroz nedužni razgovor nisam ništa drugo napravila krivo. Aha! Onda su počela nabrajanja. Vrlo sam ja to smješno pomislila. Ovo su bile moje greške radi kojih nisam dobila posao, nakon probnog rada, a nisam bila niti plaćena.

1. Držala sam noge čitavo vrijeme u čudnom položaju. Tako da ona jadna nije mogla proći do blagajne, koja je usput metar sa metar, tako da mi nije jasno niti zašto je trebala tamo prolaziti. Ja nisam niti bila za blagajnom već druga. Znaći prva greška je bila što sam noge držala predaleko od tijela dok sam sjedila.

2. Dok se brojao novac, sam gledala okolo umjesto da držim glavu prikovanu za buljenje u novac.

3. 6 baba je provjeravalo kakva sam po prirodi i da li sam skromna, suzdržana, pognute glave, a ja nisam takva, nego ponosna po prirodi, tako da se tim babama nisam svidjela. Ponekad bi nešto rekla, dok je trebalo šutjeti i samo pognute glave klimati prodavačici i smješiti joj se ulizivačkim kiselim osmjehom, ulaženja u dupe.

Četvrti razlog uz svu dužnu volju, nisu uspjeli naći, jer ga nije niti bilo budući sam se sve te dane trudila biti nasmješena, simpatična, ugodna prodavačica koja dolazi na vrijeme i točno uz smješak ljudima obavlja svoj posao.

Ali to u dućanu kakav je Ipercop očito nije bitno.

Ne moram niti reći da su me zeznuli i nisu mi platili ništa za probni rad, budući sam im vratila sve ključeve kartice i obleku prije nego što su oni meni studenski ugovor, tako da taj ugovor nisam vidjela nikad.

Ipercoop mi duguje 500 kuna, ali tko me šiša..

Moje saznanje je da je osobama koje se u poslu trude iznimno bitna neka pohvala za rad. To je motivacijski ključ, koji nam daje polet i svijest da smo na tom poslu nezamjenjivi, da nešto vrijedimo i da naš rad ima smisla.
Ja se osjećam sto puta bolje, kada se u poslu potrudim, kada vidim da je moja šefica zadovoljna sa mnom. Vidi se na njoj to vrlo brzo i tada se osjećam sjajno. Kada se pak ne trudim, jer čovjek ne može biti jednako predan radu svaki dan, kada osjetim njezino nezadovoljstvo se osjećam nekako vrlo jadno. Mislim da je ljudima strašno bitna neka pohvala i ona im daje polet , motivaciju i dobar osjećaj.
Inače se čovjek vrlo brzo počne pitati, pa što uopće radi tu, za šta on služi, koja mu je svrha na tom poslu. Sretna sam, jer to imam kod svoje šefice, tu pohvalu koja mi daje puno više sreće, kad vidim da je zadovoljna, nego da imam veću plaću.

Senzibilna sam osoba, a u ovom svijetu na žalost je senzibilnost postala izrazita mana, pogotovo što se tiče poslodavaca. Imam osjećaj po pričama drugih da poslodavci danas nisu voljni odati svojim radnicima nikakvo priznanje, što se tiče izvršenja njihovoga posla.
Dobiti posao je postalo iznimno teško i zapravo pravi poduhvati, ako ti nisi dobio stalan posao još u 80-ima i 90-ima. Poslodavci su se razbahatili, jer im stigne na svaki natječaj sto molbi i smatraju da ti njima moraš biti izrazito zahvalan za tu priliku koju ti daju. Na žalost to je poprimilo groteskne razmjere, i primjećujem izrazitu NERACIONALNOST I NERAZUMNOST sa strane ljudi i poslodavaca, pa tako mnogi misle da za neku crkavicu od 2 tisuće kuna također moraš biti presretan, samo zato jer su dali tebi priliku, a ne nekom drugom. Poslodavci tu imaju strašno jak argument, koji niti jedan radnik ne može oboriti ( osim onih koji rade na deficitarnim mjestima) a to je- "Ako nećeš ti, naći će se tko hoće". Ta jedna rečenica je dovoljna, da ti svaki poslovni i ljudski ponos padne u vodu i da shvatiš da si lako zamjenjiva, potrošna roba, samo kartridž koji će oni vrlo lako napuniti novom tintom.

Ja to ne razumijem, jer sam u karakteru jako racionalna i vladam se onim- Nemoj činiti drugima, ono što ne bi htio da drugi tebi čine, tako da ne kužim kako ljudi mogu izrabljivati tako druge, a da su u položaju drugog, vidjeli bi koliko je taj položaj nezahvalan i koliko im nije dobro.
Mene bi čak bilo i sram, dati nekome plaću 2 tisuće kuna, očekivati od njega 8-satni rad i još očekivati da me duboko poštuje zbog toga.

Ne razumijem takve ljude i njihovu užasnu neracionalnost. Da netko za mene ide raditi za 2 tisuće kuna, ne bih ga zvala svojim zaposlenikom sigurno, već nekom tko mi pomaže u poslu.
Kako su ti poslodavci došli do tog stanja? Da li su shvatili da s ljudima moraš biti vuk, da dobiješ od njih janjad i da li su se opekli, budući su bili u početku predobri, pa su ih njihovi radnici muljali i varali i onda su shvatili da će igrati sad opakiju igru ili su se takvi rodili? Na žalost, nekako mi se čini da s ljudima zbilja nekad moraš opako, da bi te poštovali i zato bih vjerojatno ja zbog svoje nježnosti, slabosti i naivnosti s ljudima opako naježila kao poslodavac!